No opet, s jedne je strane grada odzvanjalo “Ne idem nigdje!” dok je druge poručeno “Fotelje? Ne, one nas zaista ne zanimaju, zanima nas demokratski Dinamo u kojem članovi odlučuju!”

Mamićeve verbalne akrobacije koje su za svaku osudu, u samoj biti ne vrijede ništa. Kada se Dario Šimić u kolovozu 2010. odlučio otići u mirovinu, premda je imao važeći ugovor s Modrima, tada ga je Mamić titulirao “velikim poučkom svim generacijama kako se ponašaju legende”. Kada je Igor Bišćan pak tri mjeseca ranije odbio primati plaću dok se vraćao nakon ozljede, tada je Mamić zaključio “eh, da je više takvih ponosnih i poštenih ljudi koji pokazuju koliko im je stalo do Dinama...” Jasno, jer tada su se Šimić i Bišćan odrekli novca. Novca kojim Mamić upravlja. Danas u njima Mamić vidi “šumeće tablete”...

Generacija '97. okupljena u novu inicijativu “Za naš Dinamo” traži promjene, traži demokratski Dinamo u kojem svaki član ima pravo glasa. Mnogi to uspoređuju s udrugom “Naš Hajduk”, no radi se o dvije oprečne stvari: Hajduk je privatiziran, a Dinamo - nije, Dinamo je udruga građana. I kao takva morala bi imati svoju legalnost, a demokracija je sama esencija toga.

Iza generacije '97., razbijmo još jedan mit, ne stoji Zvonimir Boban. Činjenica jest da je postojala želja ubaciti ga u cijelu priču i iskoristiti njegovo znanje i karizmu, no Boban i dalje drži distancu, premda je ekipi dao deklarativnu podršku, shvaćajući “dobronamjernost njihove inicijative”.

Samo, sada se nalazimo u situaciji u kojoj bi ponovno najviše mogao izgubiti Dinamo. Jer ako sve preraste u verbalne i ine okršaje dviju zaraćenih strana, ponovno će patiti Dinamo, kao komad kosti između dva buldoga.

Dojam je da se radi o prijelomnom trenutku novije Dinamove povijesti; danas oko Dinama nitko ne priča o igračima, igri, derbiju, naslovima, ne priča se o pojačanjima i novom izlasku u Europu, ne sanjari se o prezimljenju. Danas se oko Dinama priča samo o Mamiću i generaciji '97. A to nije osnova djelovanja sportskog kluba. I stoga se priča o demokraciji i izborima nameće kao jedina logična i legitimna, jer će Mamić napokon dobiti priliku vidjeti i dokazati koliko ga ljudi cijeni, o čemu priča, dok će opozicija dobiti pravo glasa, što jedino i želi. I u tom festivalu demokracije napokon bi pale sve maske i zablude. Jedne ili druge strane.

Teško je to, doduše, očekivati, teško je i zamisliti situaciju da Dinamo raspiše izbore, kada stalno bira samoga sebe, teško je konačno i misliti kako generacija '97. nema svog frontmena, ali to je jedini način da se pomakne iz ove apatične i bezizlazne situacije i krene dalje.

“Dinamo je iznad svih!”, poklič je kojeg se drže obje strane. Neka onda napokon tako i bude.

Premda se čini da će ključnu ulogu na kraju odigrati politika. Koja stoji iza obje opcije. Imaju svi svoga konja za trku, političkoga, a sad je samo pitanje ne koji je džokej bolji, već tko sjedi na konju, a tko na - ragi.