Da u Maksimiru imaju pola talenta za kupovanje igrača koliko imaju kada transferiraju svoju djecu preko granice, Dinamo bi odavno igrao proljeće u Europi. Brazilac Cleyton posljednje je u nizu “pojačanja” koja to nisu, a koja se Dinamu događaju prečesto da bi bila slučajna. Osim što je u Zagrebu okusio dašak metropole, jer unatoč svojem povijesnom i industrijskom značaju i gotovo milijunskom stanovništvu Kayesri je za Zagreb tek provincija, Alexandre Henri Marco Silva Cleyton je par mjeseci treninga u Dinamu, nekoliko utakmica i gol Istri naplatio 200-tinjak tisuća eura. Solidna otpremnina za veznog igrača čiji je radijus kretanja bio tek nešto veći od onog bacača diska.

Bizarne poslovne odluke

- Pa Barcelona je prodala Fabregasa za 3,2 milijuna eura pa ga kasnije otkupila od Arsenala za 34 milijuna - bio je argument Tomislava Svetine kad smo nedavno pričali o nerealnim ciframa u transferima na relaciji Maksimir - Lokomotiva.

U pravu je direktor Dinama, ali uz dodatak da je Fabregas izoliran slučaj za Barcelonu dok su promašeni transferi u Maksimiru sastavni dio svakog prijelaznog roka. Danas je to Cleyton, jučer su biliDodo, Calello i Bakary Sare. Ne bi stavili ruku u vatru da to sutra neće biti Taravel, Addy, Lima...

Zar ne zvuči bizarno podatak da je Dinamo za Adriana Calella platio 2,2 milijuna eura odštete učinivši ga u tom trenutku najskupljim “modrim” pojačanjem u povijesti, a za isti iznos prodao je Barceloni Alena Halilovića, ponajboljeg igrača svijeta u njegovu godištu? Istina, u tom je transferu Dinamo imao vezane ruke zbog propisa Uefe, ali onaj tko procijeni i plati Calella 2,2 milijuna eura, mora pod hitno vratiti trenersku diplomu.

Ljudi iz Dinama imaju objektivne probleme pri ugovaranju poslova. Potencijalna pojačanja premašuju budžet za transfere, a često igrači ne vide Hrvatsku kao obećanu zemlju.

Menadžerski savjeti

Maksimir im može ponuditi tek da stave pokoji trofej u osobnu riznicu i svjetla europske pozornice. Ništa više od toga, a to najčešće nije dovoljno. Osim toga, svaki ozbiljni europski klub ima skaute sa stalnom adresom u Južnoj Americi dok Dinamo ovisi o povremenim turnejama Zorana Mamića, a to ipak nije dovoljno.

Zato, umjesto da traže igrače po južnoameričkim nedođijama koje su odavno poharane, prihvaćaju savjete raznoraznih menadžera bez pokrića i kao glavni rezon za transfere uzimaju niske odštete a ne kvalitetu, u Dinamu moraju napraviti snažan zaokret u transfer politici i okrenuti se regiji. Ako želiš biti najbolji klub s ovih prostora, onda moraš imati čovjeka u svakom kutku Hrvatske, Slovenije, Bosne i Hercegovine i Crne Gore. Nešto slično je Romeo Jozak već napravio u Hrvatskoj, i to se pokazalo kao odličan potez. Sada samo sustav treba preslikati na ostatak regije.

Kome je trebao Lima?

Tada se Dinamu ne bi dogodilo da još od vremena Tomislava Butine nema ozbiljnog vratara, a da mladi Slovenac Jan Oblak postane prvi vratar Benfice. Nadalje, Josip Iličić je iz Maribora otišao u Palermo, koji ga je prodao Fiorentini za 9,5 milijuna eura, dok je 17-godišnji Andrija Vukčević, lijevi bek Budućnosti iz Podgorice, vjerojatno nova akvizicija Juventusa. Dinamo se zadovolji Limom koji nije pokazao puno toga u Hajduku, kako će u Dinamu? Naravno da ne možeš uzeti baš svakog talenta u regiji, ali puno jeftiniji promašaj bio bi igrač iz Širokog Brijega negoCleyton, Carrasco, Migliore...