Pa eto, i iz razloga koje si naveo između ostalog. Stare navike. Normalno da bi svatko volio da se može u to unjeti svim srcem i da osjeća u potpunosti da je to taj Dinamo u kojeg se zaljubio i koji jednim dijelom predstavlja i njega samoga. Naravno da bi ljudi radije slavili i veselili se nego ne bi. I ta želja je još jedan razlog.

Međutim, što kada te prebaci? Kada ti do mozga konačno dođu riječi sportskog direktor i trenera kluba koji doslovno kaže (da ne tražim točan citat sad) da će od sada on biti trener a ne netko bolji zato jer Dinamo ne igra zbog rezultata nego zato da bi se mogli prodavati mladi igrači. Igrači čija prodaja njemu i njegovom bratu osobno na njihove vlastite bankovne donose desetke milijuna godišnje.

Evo ti se ubijaš, trošiš  vrijeme i pratiš sve žive vijesti iz omladinske škole, vadiš zapisnike sa utakmica juniora, kadeta, znaš sve o tim klincima, onaj harem ako se ne varam radi kompliacije za youtube i sve to što pratite ima samo jednu jedinu svrhu - a to je zarada obitelji Mamić. Tu svrhu više niti ne kriju. Znači ne veliki Dinamo kojeg će ti klinci nositi nego njihovu osobnu zaradu.

I sami ste svjesni da nećete nikad vidjeti kako taj Mateo, Jedvaj, Halilović, neki xy koje pratite od malih nogu igra ozbiljnu sezonu za Dinamo i da nećete moći kupiti dres s njegovim imenom jednom kada uvedu Dinamo u tu europsko proljeće recimo.
Jer im to nikad nije niti bila svrha. Svrha im je od početka da budu prodani. A svrha kompletnog kluba, od skupštine i uprave do stručnog stožera i trenera da te prodaje omoguće. I sad te pitam kakve to konkretno veze ima s Dinamom? Sa sportom uopće? Čemu se tu ima veseliti? Što se tu ima slaviti?