Jedini pišu onako kako i je, bez previše sranja i mazanja očiju..




ŠTO JE MAMIĆ TRAŽIO, to je i dobio: Tribine pune svjetine koja ne navija nego gleda jer je uživo jeftinije nego na televiziji i momčad novinski prenapuhanih "mega-igrača" (novinari koje prate Dinamo već dva mjeseca Fernandesa i Soudanija predstavljaju kao Messija i Ronalda), koje vodi jedini koji želi biti Mamićev posilni, dok ga ne potjera po treći put u par godina. 

Takav koktel, koji je smućkao veliki šef, nije imao šanse u srazu s momčadi koja eto nema "atomski napad", ali se odlikuje rudarski upornom, ozbiljno posloženom i "germanski discipliniranom" igrom. Ništa više od toga. I koja, zadnje ali nikako ne najmanje važno, za razliku od Dinama ima navijače.
Maksimir - Prljavo kazalište: Dinamovi kibici nisu se čuli pored Bečkih dječaka

Dok su se tri pune tribine Maksimira, čule jednako toliko puta, 300-tinjak gostiju nije prestajalo navijati od početka do kraja, stvarajući u nekadašnjoj austrijskoj provinciji bečki ugođaj. 

S druge strane, gledali smo i mizerno slušali, navijače koji su navijali točno onoliko koliko su platili, a koliko im je stalo do kluba, pokazali su kada su 20 minuta prije kraja masovno krenuli u egzodus s tribina.
Klub-izlog, koji navijači tretiraju kao bljutavu "točenu": Za Mamićev Dinamo više nikog nije briga

Cijena karte jednaka onoj čaši bezalkoholne točene, bljutave poput onog što na terenu serviraju Jurčićevi odabranici, ni ne nudi motivaciju za trošenje grla i dlana. O nekoj ljubavi prema Dinamu teško da može biti govora, jer na stadionu su većinom ostali navijači odgojeni ili apsorbirani u Mamićevoj eri, kada klub i reprezentacije služe kao prodajni izlog, pa priču o ponosu i svetinji puše samo najveće među naivčinama. 

Stadion se ispraznio od navijača i osjećaja zbog jednog čovjeka

Ovaj put nije bilo povika "Mamiću cigane, odlazi iz svetinje", ali niti skandiranja uopće. Tužno je bilo gledati Maksimir, ne tako davno grotlo i "plavi pakao", kojim odzvanja njemački. Ili ograde nekad pune transparenata s Dinamovim i hrvatskim znakovljem, danas ogoljene poput trgovačke orijentacije kluba.

Ali tako je to kada se u milijunskom gradu ne može skupiti kritična masa od par tisuća, ne huligana ili razbijača, nego onih koji bi pokazali da im je još uvijek stalo do kluba koji je bio simbol.
Deseci kamera, stotine redara i tisuće policajaca: Mamićev Dinamo se čuva od fantomske prijetnje

Dinama kakvog smo poznavali i za koji smo navijali već odavno nema, ali nema ni onih koji bi se protiv toga bunili. Rastjerao ih je do savršenstva doveden totalitarni projekt, u kojem se zbog zaštite komoditeta jednog čovjeka, ponovo uvodi verbalni delikt i gazi ne samo sloboda govora, nego i kretanja, a sve pod kapom i blagoslovom Uefe i hrvatske države.

O utakmici nema smisla govoriti, jer puno bitnije od događaja na terenu je da "ima samo jedna istina": 
Ovo nije Dinamo, nego sprdanje s njim
.