modela vodjenja klubova postoji bar deset: od Barce i Mamica do Hajduka, vecinskog vlasnistva, gradskog vlasnistva, drzavnog vlasnistva, nicijeg vlasnistva, amaterskog kluba, d.d., Wolfsburga, Abramovica itd. itd - stvarno hrpa rjesenja
blesavo je svoju odanost klubu uvjetovat tocno odredjenim tipom vlasnistva. I razmisljat na nacin da cu ja navijat za klub samo ako ce klub funkcionirat kroz tocno odredjen nacin vlasnistva i upravljanja nad klubom koji se meni svidja. Ako nije po mojem, onda cu navijat za nekog drugog

u takvom slucaju postoji i toliko vrsta dinamovaca koliko ima nacina upravljanja nekim klubom. I trebalo bi postojat i toliko Dinama, pa da svatko bude zadovoljan

... jedan Dinamo za Mamicevce, jedan za one koji vole Ljubu Pavasovica, jedan za one u kojem bi Dinamo bio Siemensova tvornicka momcad, jedan za one koji bi Abramovica, jedan koji bi dd, jedan koji bi da bude gradski, jedan koji bi da bude amaterski, pa da se igra na livadici protiv NK RIZ Odasiljaci
nitko od nas nije postao navijacem Dinama zato jer je 1979. bio komunisticka igracka financirana od javnih tvrtki kroz koje se prao novac i kroz cije transfere i crne fondove su se svi znali nakrasti. Svatko je imao svoj razlog, ali mogu se kladit da bas nitko nije izabrao Dinamo zbog toga sto mu se svidio takav nacin upravljanja klubom
kao sto rekoh jutros, svatko ima svoj nacin kako se nosi s ovom teskom situacijom za klub. Mozes bit bijesan, mozes urlat, mozes bojkotirat, mozes se sprdat od svacega, mozes sve skupa ignorirat, mozes smisljat kako pregazit Mamica na zebri (moj nacin, ja bih ga rado odrobijao), mozes organizirat otpor, mozes se prikljucit ZZD, mozes ovo i ono, gomila mogucnosti, ali ne znaci da moras otic u drugu krajnost i postat veci tovar od tovara
[uredio ian wright - 08. lipnja 2015. u 19:56]