misli 21.stoljeća...
 ovih se dana dosta spekulira o mojoj budućnosti i osjećam potrebitim podrobnije pojasniti neke stvari.kao prvo nije istina da sam u Mariboru zaradio otkaz,već sam nakon razgovora sa Zlatkom sporazumno raskinuo ugovor na obostrano zadovoljstvo.istina bog oni mi nisu isplatili koliko su trebali,al nešto se ipak zaradilo.u životu me se teško izbacuje iz takta,al ovaj rastanak iako u konačnici prijateljski,me poprilično uzdrmao i rastužio.i nije u pitanju egzistencijalna priroda,već više stvar principa i ispunjavanja obećane riječi koja meni predstavlja zakon i jedino njoj se klanjam u životu.a ima tu i nostalgije koja je majka povijesnih zbivanja
Maribor je grad moje mladosti,tu sam svojevremeno radio u TAM-u,ljubovao sa izvjesnom Simonom,planirao osnovati obitelj.naime sama priča datira u bližoj povijesti..
kako sam kao mladić obožavao motorna vozila i općenito prijevoz na taj pogon,uvijek sam u staroj očevoj šupi slagao kakve motore il odbačena vozila sa deponija u okolici Gruda.ja bi u radnoj manduri i sa alatom koji je otac dovukao još sa bauštele iz Germanije smišljao rješenja i inovacije,a moj pas Astor inače vučjak podrijetlom iz vrhunska legla iz okolice Tučepa,je bio uz mene i lizao mi vijke pripremljene za montiranje komponenata u zadane forme.po potrebi je i zalajao na slučajne prolaznike il na one za koje bi pomislio da imaju neke banditske namjere u vidu prepadanja,krađa alata i sličnih nepodopština.Astor je uvijek sjedio na dekici na starom stolu od hrastovine,a do njega u kožnoj fotelji moj veliki prijatelj i suborac Tomo Brzetić-tbrzica koji bi mi u pauzama dok nismo hvatali radio signal recitirao pjesme iz dubine duše.uvijek je znao govoriti kako je talenat darovan individualno i da ne bira žrtvu....
ja te tbrzičine riječi nisam doživljavao kako komplimenat sve dok nisam od starog tamića napravio minibus za prijevoz školske djece kako na izlete,tako i na neke dalje destinacije.susjed do mene,inače autoprijevoznik i po potrebi zidar,po nabavi nova kamiona je odložio tamića u moje dvorište i kazao mi kako mi ga evo na poklon.simpatično vozilo zelene boje sa preko pola miliona kilometara u gumama odjednom bi rastavljeno do zadnjeg detalja.minut kasnije putem pored kuće ugledam susjedu Milicu kako trči za djetetom koje se uputilo u školu i viče za njim glasno:"ti samo hodaj da ne zakasniš u školu,ja trčim za tobom.brža sam i stići ću te uskoro.nosim ti ovu užinu u ruci da ne ogladniš i nedo ti bog takve situacije"...tu mi je malo je reći prekipjelo i u bijesu opalim onim starim francuskim ključem po neupotrebljivom masivnom škripcu na podu kojeg je unatoč svemu Astor redovno lizao i tako ga štitio od korozije.kako sam jako opalio po škripcu,pojavilo se i par iskri koje su izazvale manji požar zapalivši sijeno na kojem su bile posjedene vrhunske kvočke koje sam dovukao u šupu kako bi mi bile bliže.nakon kratke intervencije požar je ugašen,a kvočke spašene...razmislio sam na sekundu i kazao sam sebi da jadna li su djeca u mom kraju i majke koje ih tjeraju pješice u školu.tehnika je uznapredovala i ima načina da pomognemo sirotinji...
i tako se odlučim da izradim minibus za prijevoz djece i staraca.tamić se u dva dana pretvorio u vrhunsko vozilo.na kiper zavareno šest šipki u ravnini,pospajane međusobno tankim cijevima,preko njih kao krov valovite plastične ploče ušerafljene direkt u šipku.kako staklana tada nije radila radi problema sa radnom dozvolom,pleksiglas je zamijenio staklo na bočnim stranama.sa svake strane su bila skalpelom izrezana po dva okna od 10X10 cenata radi neophodne ventilacije.ulaz u minibus bio je na tri drvene stepenice,koje su montirane na stražnji dio vozila i taj ulaz je krpao tadašnji hit na prostorima bivše jugoslavije,sigurnosna klizna vrata na ručni pogon koju je izradila poznata željezarija iz Kragujevca.interijer minibusa su krasile tada nove švedske klupe prekrivene povoljno nabavljenim stiroporom radi udobnosti ,i to u tri reda za otprilike 20 mlađih osoba do 60 kila težine.iznad klupa je visilo 20 konopa sa omčom na kraju,koje su služile u slučaju nepredviđenih kočenja u samom transportu.kad svemu tome dodamo nove Borovo gume od 16 cola,svježe obojano vozilo u bordo tonusu,registrirano na godinu dana i tehnički ispravno,nije moglo a da ga se ne izvede na izložbu na velesajmu u Zagrebu...i eto nas na velesajmu..tbrzica i ja smo stajali ispred tamića i šaljivim dosjetkama i recitacijama animirali posjetiteljstvo na naš štand što bi se reklo.tbrzica mi je tada prvi i jedini put dobacio:"čuješ,malo sam takvih upoznao.upornih i hrabrih je bilo i biti će i ubuduće.no tako odvažnog i sa takvim mudima,ja,ja čovjeka u životu nisam vidio.Kruno prijatelju,ti si genije.vidim te u kući slavnih u dogledno vrijeme"..suze su mi spontano navrle na oči i zagrlili smo se ko dva brata.usput mi je onako nauho izrecitirao neku pjesmu i to je bila točka na i.tada su i nas i modificirana tamića zapazili skauti iz Mariborska Tama i nije prošlo tjedan dana sam se našao u Mariboru u pogonu poznate auto kompanije.u početku sam im služio više kao mozak za novotarije i unaprijeđivanje vozila,a kasnije sam napredovao i do radione.tako sam poslije jednog ručka u pogonskom restoranu zapazio kuharicu Simonu,suprugu tadašnjeg vlasnika tvrtke Aleša Glihe i započeo koketiranje,iako svjestan velika rizika.pomislim,opet nadamnom mudin um dominira i prepustim se bez problema.poznavajući svoj šarm nisam sumnjao u uspjeh i povratna reakcija je stigla već drugi dan kada sam naručio kranjske kobase iako ih nije bilo na meniju.Simona se nasmijala i kazala:“lahko ti ih pripravim če mi kasneje porineš svojo“.kimnuo sam glavom u znak odobravanja i polegao je u prostorije za odlaganje radnih mandura.kemija je bila izrazita,spoj nespojivih kiselina i elemenata činio je žestoku erotsku reakciju.iako smo prozborili možda pet riječi,one su bile,vodi me u hrvašku,jaz bum ti žena i slično.iako sam joj usta začepio rukama,kričala je ko prasica,a ritala se i bacala ko divlja kobila i zadavala mi pritom stanovite probleme u radu.tu nas je nedugo zatim zatekao gazdin sin Tin koji je ko za kurac zaboravio skalpel u svojoj manduri.istrčao je iz prostorije i uz povike:"ati,ati,Kruno Hrvat draga mamico"..
iduća scena se događa na izlazu iz pogona gdje sam mučki iscipelaren i izbačen iz kruga tvornice.i tek nakon te priče ja ulazim u nogomet i primam se kopačaka.kasnije obilata karijera i trenerski zanat koji pečem i dan danas.i zato me taj rastanak sa Zlatkom i Mariborom pomalo izbacio iz takta…