U kafiću “Kalnik” Peki, Dugi, Branko, Macko, Ćos, Mac, Hasan i drugi tog su proljeća 1986. godine osnovali navijačku skupinu Bad Blue Boys. Koja je tri desetljeća bodrila Dinamo, radila nerede (koje još jednom moram osuditi) te prolazila kroz teror da bi opstala. Huligani, tom riječju najčešće bi ih etiketirali političari, čelnici klubova, ali i mediji. Boysi su se pak sami nazivali čuvarima kluba, grada i Hrvatske.
– Navijači su supkultura, kao pankeri, metalci... Sastavni dio nogometnog ultrasa bio je da si se bio spreman potući s drugom navijačkom skupinom, oduzimanje transparenta bila je manifestacija moći. Tučnjave nisu bile dogovarane, uvijek su to bile tučnjave u manjim grupama. Ali jedna se stvar mora znati. Nikada navijač iz prve ekipe, kako se zvala jezgra, ne bi napao običnog navijača s druge strane. Danas se to ipak promijenilo – objašnjava nam Hasan Kurtić, jedan od najekstremnijih Dinamovih navijača iz tih predratnih godina.
Najbolje u Beogradu
Tko su vam tada bili navijački uzori?
– Mi smo bili simbioza engleskog i talijanskog stila navijanja. Talijanski stil bile su baklje, dimne bombe, koreografija, a engleski je bio onaj dio na ulici. Kada je trebalo pokazati mišiće.
Crvena zvezda i Partizan oduvijek su bili “crvena” krpa.
– Delije i Grobare najmanje smo voljeli, ne volim riječ mržnja, ali jednostavno oni su bili netko drugi. Kod nas je uvijek postojao nacionalni naboj. Beograd je bio posebno gostovanje, znalo se da nitko iz prve ekipe neće propustiti takvo gostovanje. Tamo nas je tadašnja milicija posebno čuvala. Znali smo dobiti batine, ali ih i dati – kaže Hasan.
S Torcidom se i prijateljevalo, ali i svađalo.
– Ićo, legenda BBB-a iz Splita, i Parangal, vođa Torcide, bili su cimeri. Ali, Torcida nije bila korektna kao mi tada. Znali bi nas napasti u Splitu, na Šimića iz Slavonskog Broda bacili su komad betona i on je imao trajne posljedice. I to im mi nikada nismo oprostili.
Famozni 13. svibnja 1990. godine mnogi danas označavaju početkom raspada SFRJ. Možda je to mit, no navijači su ga prije svega doživjeli kao još jedan obračun s Delijama. Do 1990. jugoslavenska milicija bila je najveći suparnik.
– Bio sam jedan od pionira pritvaranja i zabrana. Iza toga su isključivo stajali milicija i sudstvo. Ali milicija je tada djelovala manje represivno nego danas – rekao je Hasan.
U to vrijeme odnos između BBB-a i kluba bio je idiličan.
– Odnos s klubom bio je odličan, za primjer. Jer logično je da klub i navijači budu zajedno, da pomažu jedni drugima. Nitko nas tada financijski nije podržavao niti smo imali prostorije u gradu. Ali to su bile prve godine masovnijih odlazaka, ako nam jenedostajalo novca za ulaznicu ili povratak, tada su Dinamovi igrači pomagali. I na stadionu, kada bi zabili naši dečki, odmah bi dotrčali do nas. Trener je bio Josip Kuže, borili smo se s najjačom Zvezdom u povijesti, ali svi smo tada zajedno disali samo za Dinamo – prisjeća se Hasan.
“Lijepa naša” prije svake Dinamove utakmice i “Marjane, Marjane” ili “šalijada”, kako su navijači još zvali tu pjesmu, veliki transparent BBB-a za HDZ na splitskom Poljudu u proljeće 1990. godine! Kad je riječ o Domovinskom ratu, mnogi su Boysi otišli na ratište s kojeg se nisu vratili. U spomen na njih iza zapadne tribine svakog 13. svibnja (dan kada se 1990. zbog velikih nereda nije odigrala utakmica protiv Crvene zvezde) pored spomenika se pale svijeće. Darko Zlodi, također navijač iz prve ekipe tih godina, nakon pada Vukovara bio je dugo zatočen u Stajićevu. Prošao je taj zloglasni logor, vratio se, nikada više nije bio toliko aktivan u skupini. I njega je razočaralo sve što se događalo i događa s Dinamom i navijačima, pa se povukao u svoj mir. A takvih je Dinamovih navijača bilo puno.
Veliki navijački neredi (Bergamo, Auxerre, Milano, Prag, Temišvar...) na neki način uvijek su političarima i tajkunima bili adut kojim su pokušavali skupinu držati u “šahu”. Nije se ta ista politika sramila uoči prvih višestranačkih izbora pokucati na navijačka vrata. Znalo se da je Dinamovu navijaču u srcu uvijek bila Hrvatska, transparent BBB-a za HDZ je u sezoni 1989./1990. putovao s Boysima. Naravno, u tom zanosu prvi hrvatski predsjednik dr. Franjo Tuđman znao je da će mu punoljetni Dinamovi navijači biti i velika snaga uoči ključnih izbora.
– Znali smo da dolaze neki ljudi koji se žele infiltrirati u skupinu, kojima je bilo važno da se podrži HDZ, ali naša je preokupacija bio Dinamo. Osnivanje skupine, masovnost i dobar provod na gostovanjima bili su važniji od svega – prisjeća se Hasan Kurtić, jedan od osnivača skupine i čovjek koji je na štangi nerijetko vodio navijanje.
Klub ne može bez navijača
U tim burnim godinama Boysi su imali samo jednog neprijatelja. Državu.
– Tko bi rekao da ćemo, kada smo dobili državu, imati takvih problema. Bilo je napeto zbog odnosa s Tuđmanom, Canjugom. Željeli su napraviti veliki hrvatski klub, ali su podcijenili mase, puk, sve one koji vole Dinamo.
Na Valentinovo 2000. godine vraćeno je ime Dinamo, a onda su uslijedile i najbolje godine.
– Sjever je protiv Werdera i Arsenala izgledao impresivno. I brojčano, ali i koreografijom. To su bile zlatne godine, iako je meni najšarmantnije razdoblje bilo do 1990. Ali skupina je tada bila organizirana vrlo kvalitetno – zaključio je Hasan.
A onda se pojavio Zdravko Mamić.
– Danas je najteži trenutak skupine. To što klub radi svojim navijačima, to graniči sazdravom pameću. Navijači imaju 500 klupskih zabrana, a možda 50 sudskih. Nema jezgre, nema ljudi na tribini, a Dinamo ne može bez svojih navijača. Svima to mora biti jasno.
Je li trebalo otići s tribine?
– To mi je najteže pitanje. Boksačkim žargonom skupina je na konopcima. Vodstvo je krenulo ovim putem, sada treba ustrajati do kraja, no treba paziti da se ne dogodi najgore – završio je Hasan.
Tri desetljeća patnje, malo lijepih trenutaka. Ima nešto u tim navijačima, u buldogu kojineće prestati lajati na nepravdu!
