Narano da JE istina to što sam napisao. 

Vidi se da nisi baš upućen, ili pratio nogomet U TO VRIJEME.... Jer scanovima (koji u ovom slučaju prenose neke izjave) ipak ne možeš prikazati ono što se zaista dogodilo...

Dakle sjećam se konkretno tog članka u Sprintu... Na koji se članak koji je scaniran poziva...  Nekako s proljeća 1989. godine

Pitanje je konkretno bilo: Za koga biste voljeli igrati, ako izuzmemo vaš trenutni klub...

Boban je odgovorio Hajduk i Liverpool (što  piše u samom tekstu), Prosinečki Dinamo... 

A ti si napisao "Robi je neko vrijeme nakon odlaska u Zvezdu i dalje pričao da dinamovac"

Dakle po istoj logici Zvonimir Boban se onda za vrijeme igranja u Dinamu izjašnjavao Hajdukovcem...

Što naravno nije istina, cijela obitelj Boban, otac Marinko, te sinovi, stariji Dražen i mladji Zvonimir su logično uvijek bili Dinamovci...

Dakle, članak koji si prenio ne kaže nam da se Prosinečki za vrijeme igranja u Zvezdi izjašnjavao Dinamovcem, već da bi nakon Zvezde najradije zaigrao u Dinamu. Kao Boban u Hajduku... 

Da je Prosinečki u razdoblju između 1987-1991. u eksplicitnoi izjasnio da mu je plava boja draža od crveno-bijele, njegova epizoda u Zvezdi bi bila završena ist čas. 

Podsjetit ću... Izjavljivao je u više navrata kroz te četiri godine (uglavnom za tadašnji srbijanski tisak) da je Zvezda po svemu veci klub od Dinama (što je tada na žalost bila istina, koliko god ja to tada kao srednjoškolac nisam želio priznati, ali možda se tome tada nije trebalo govoriti na taj način)...

Da mu je Ćiro Blažević istjeravši ga iz Dinama napravio najveću uslugu u životu ,te da je za njega dolazak na Marakanu bio pun pogodak.

S igračkog aspekta to je vjerojatno bilo ispravno. 

Međutim ne znam s druge strane koliko je u redu izjavljivati takvo nešto, u trenucima kad primjerice, Srbijanci,  početkom ljeta 1989. na obilježavanju 600 godina kosovske bitke na Kosovu kod Knina pjevaju "Slobo šalji salate, bit će mesa....", 

U javnim istupima u to vrijeme uvijek se trudio govorit ekavicu. Za usporedbu drugi Hrvat koji u to vrijeme igrao za Zvezdu, Mostarac Goca Jurić (istina nije bio toliko eksponiran kao Robi) nije davao ni približno takve izjave. I otišao je iz Zvezde zime 90-91, propustivši jedinstvenu priliku osvojiti par mjeseci kasnije naslov klupskog prvaka Europe. 

Tek kad je Prosinečki potpisao za Real, srpanj 1991. rekao je (za hrvatski tisak) "ja sam Hrvat, i za mene je jugoslavenska reprezentacija gotova priča.  Za (danas uvažene komentatore na raznim televizijama i uvažene sportske djelatnike)Tomu Ivkovića, Marija Stanića, pa Slovence Novaka i Milaniča, još uvijek nije bila gotova. 

Realno Prosinečki realno u srcu ima oba dva kluba. Iz mješovitog je braka, majčina obitelj imala je nešto veći utjecaj na njega, posebice majčin brat koji je navodno osobno poznavao Džajića (ta veza bila je klučna ljeto 1987). S obzirom na navedeno, ne zamjeram mu što 1987. (kao neosporno vanserijski talent) nije imao strpljenja za Ćirine blefove, prosere, folirancije i njegovu fanatičnu želju za medijskom promocijom (u što spada i najava jedenja diplome), te Maksimir zamjenio Marakanom.

Kao što mu ne zamjeram što je jedno desetljeće unazad kao malo dijete sretan odlučio od pomoćnog trenera naše izabrane vrste postati prvi trener Crvene Zvezde. 

Ali pisati da je on prije svega po uvjerenju Hrvat i Dinamovac, i da se kao takav uvijek izjašnjavao, je neistina. Primjetio bih još samo, da se Prosinečki uvijek odazivao pozivu za hrvatsku reprezentaciju, osim kroz kvalifikacijski ciklus za EP od 1998-2000., kad je Hrvatska bila u skupini sa Srbijom i Crnom Gorom (što se tada zvaše SRJ). Slučajno ili ne, nikad znati nećemo. 

Iz dva izvora sam čuo, koliko mu je bilo teško (i tu ga u potpunosti razumijem) kad  29. svibnja 2001, nije mogao biti u Beogradu (ogledom Crvena Zvezda 1991-Crvena Zvezda 2001 obilježavalo se 10 godina od osvajanja naslova prvaka Europe).  On je za to vrijeme morao biti u Varaždinu na pripremama hrvatske reprezentacije za oglede protiv San Marina i Latvije. J

I na kraju bio jedini od igrača Zvezde koji su svibnja 1991 bili u sastavu protiv Marseja u Bariju, a koji se nije se odazvao tog toplog i sunčanog beogradskog popodneva na obilježavanje. 

Bio sam na navedenoj utakmici. Jedno 7-8 puta kroz 90 minuta čulo se sa sjevera prepune Marakane "Robert Prosineečki, Robert Prosineeečki"...

Za Delije je uvijek bio legenda i skidam mu kapu. Da se igrajući za Zvezdu izjasnio Dinamovcem, takav status u Beogradu i Srbiji nikad ne bi imao. 

Da je sportskije živio, vjerujem da bi ga danas usporedjivali s Maradonom. Na terenu jedan i neponovljiv. Ali da od nekih činjenica treba bježati, i prepravljati ih u ovisnosti o situaciji i trenutku, ne treba.