Rijetko pisem, ali evo nakon poluprospavane noći, izgubljenog glasa (iako se utakmica gledala s kauča) moram reć da sam ponosan na moj Dinamo. Neopisivo sretan kaj ću moc jednog dana pricat svojoj djeci i unucima o Oršiću, Ademiju, Livakoviću i drugim dečkima onako kako moj djed to meni govori 20 i kusur godina o Zambati, Rori, Čerčeku.
Gledali smo skupa tekmu ko i svaku kad igra Dinamo i moram priznat, slabo sam vjerovao da možemo ovo okrenuti. Bio bi presretan da izvucemo pozitivan rezultat i časno stisnemo ruku Tottenhamu. Međutim, količina pozitive koja je prštala iz djeda svakim nasim prijelazom centra je i mene obuzela i tam negdje nakon Majerove šanse, deda kaže: "Mali ovi budu prošli ko Eintracht". Počeo sam ful vjerovat da to možemo okrenut i kad je Oršić probušio Llorisa, rekli smo, evo ga, to je to, sad kreće show. Svaki gol smo proslavili na koljenima pred telkom i ja sa svojih 28, i deda sa svojih 76 skakali smo i grlili se. Podsjetilo me na sreću koju sam osjetio kad je Mandžukić zabio za 2:0 u Amsterdamu, samo milijun puta jače.
Uživat ću u ovim danima i jedva čekam ždrijeb sad u 13 h. Sasvim mi je svejedno koga dobijemo jer ova momčad kako igra, koliko grize, nema se koga bojati, a kaznit će svakog protivnika koji pomisli da ih može rješiti bez 100% snage.
Veselite se Dinamovke i Dinamovci, zaslužili smo.
