Ono što je najluđe,nije otvorena tema Mislav Oršić. Što se mene tiče,da bude spomenut u svakom postu na ovoj temi,zasluženo. Forumaš KevinDurant istina uvijek mu je jedini opus bilo hajpanje dotičnog i sada je na svome,no nije da je niotkud on osvanuo,pa u Interu je otprilike radio što Lovrić sada za Goricu.
https://telesport.telegram.hr/kolumne/topnicki-dnevnici/zvijezda/
Nije očajavao, nije se prepustio i nije upao u malodušje zbog toga što je završio u Južnoj Koreji. Bio je gdje je bio, ali je situaciju prihvatio s ciljem da je iskoristi kako bi napredovao. Radio je, učio i postajao bolji. Iz svega što mu se dogodilo, Oršić je izvukao iskustvo koje je iskoristio bi postao bolji.
“Tri i pol sezone koje su stvarno koristile, u svakom smislu”, ispričao je svoja iskustva iz Koreje i Kine za HNL-ovu službenu stranicu. “Nogometaški najviše zato što sam navikao na defenzivne zadatke, to se tamo zahtijeva. Svakako i očvrsnuo budući da se igra tvrdo, žustro, punim tempom od prvog do posljednjeg sučevog zvižduka, otvoreno i neizvjesno!”
Kada je stigla ponuda iz Dinama, nije se pretjerano predomišljao jer je vjerovao u sebe.
Iz ove perspektive to izgleda kao prilično jednostavna odluka za Oršića. Došao Dinamo, stavio Korejcima milijun eura na stol i što se sad tu treba previše misliti, potpišeš i uživaš. Samo, stvari nisu bile toliko jednostavne. Dinamo je istog ljeta doveo Luku Menala i Damiana Kądziora koji su bili konkurencija na krilnim pozicijama, doveden je Lovro Majer za dva i pol milijuna eura, a u klubu je bio Dani Olmo koji je tada obično pokrivao upravo poziciju lijevog krila. Tu poziciju koju igra Oršić i baš tu poziciju na koju je trebao doći Antonio Marin, najveći talent iz omladinske škole i idući veliki prodajni eksponat.
Jasno, Oršić je sigurno prije potpisa ugovora porazgovarao s Nenadom Bjelicom i braćom Mamić. Vjerojatno je dobio neka obećanja, objasnili su mu gdje ga vide u planovima i kakva će mu biti uloga. Ali Oršić je itekako bio svjestan da mu mjesto u momčadi uopće nije osigurano i da će se morati izboriti za njega kao autsajder.
Prije tjedan dana Zoran Mamić je izvadio Oršića nakon 64 minute. Sasvim opravdana odluka jer Oršić se našao u 12 duela. Osvojio je točno nula od tih 12 duela. Običnom čovjeku tih 0/12 ništa ne znači. Postoji taj koncept alfa i beta muškaraca kao binarne podjele, ali po Gaussovoj krivulji vjerojatno niste ni jedno ni drugo. Ili ste, ako hoćete, i jedno i drugo. Ako se popnete u svijet profesionalnog sporta na toj vrhunskoj razini, tu su stvari malo drugačije i malo bliže onoj binarnoj podjeli. I onda nakon što je osjetio što znači nemoć i koliko je suparnik jači kad ne uspijeva uzeti niti jedan duel u 12 pokušaja, tjedan dana kasnije samo prođe kroz njih. Bez imalo razmišljanja i potpuno dominantno.
Da, Dinamova pobjeda je velika stvar. Ogromna je i povijesna pobjeda. To je zaista jedan od onih Lajka-momenata i predstavlja bitan događaj u trenerskom CV-ju Zorana Mamića, premda je tehnički Damir Krznar odradio tu utakmicu, Mitski status se ne dobiva samo pobjedama. On se stvara mitskim pobjedama, a ova je bila takva i nakon 0:2 u prvom susretu svi shvaćaju koliko je zapravo velika.
Vjerojatno puno manje ljudi shvaća koliko je velika karijera Mislava Oršića i koliko je veliku stvar napravio on osobno.
Ne kao junak pobjede, jer i to je svima jasno. Premda je Dominik Livaković odradio sjajan posao i barem je jednako zaslužan, Oršić je jedino lice ove pobjede. Ono što ljudima nije jasno jest koliko je zapravo veliku stvar napravio sa svojom karijerom. Tri gola Tottenhamu. Jedan desnom u suprotne rašlje, sa svoje pozicije, na svoj način. Drugi inteligentnim kretanjem, osjećajući igru i čitajući situaciju, neometan iz srca kaznenog prostora. Treći driblajući sa centra, kroz četvoricu igrača kluba iz Premier lige. Tri toliko različita načina, a sve to nakon što u prošloj utakmici nije dobio nijedan duel.
Oršić je zaslužio da bude zvijezda, ali krivo je vjerovati da je jučerašnjom utakmicom rođena zvijezda. Uostalom, svi su pomalo zaboravili da je Oršić već zabio tri gola na velikoj sceni, onda kad je prošle sezone natrpao Atalantu u Ligi prvaka. On stvari radi bez velikog praska. Samozatajno i pomalo autsajderski. Dođe, pojavi se i odradi posao, pa se opet nekako pritaji dok ponovo ne bude potrebno odraditi posao. U obrani, u praćenju suparničkog beka, u klizećem startu, proigravanju suparnika, utrčavanju bez lopte u prazan prostor. Ukratko, u svemu onome što se treba obaviti kako bi se uopće došlo do toga da se može pucati na gol.
Oršić naprosto nije lik kojem stoji narativ rođenja zvijezde. On jest zvijezda, ali nije se rodio iz tri gola nego stvorio sam sebe korak po korak tom svojom konstantnom borbom i nevjerojatnom mentalnom snagom. Hrvatski nogomet je iznimno skučeno okruženje i obično se dosta rano otkrije tko je zvijezda, dok je igrač još mlad, pa ga se zato i odgaja kao zvijezdu. Tu je Oršić iznimka i njegov se karakter izdvaja.
On je iz iskustva koje mu se dogodilo izvukao nešto posebno i zato je izrastao u posebnog igrača koji je postao posebna zvijezda.
