Dinamova politika se godinama temeljila na dovođenju i prodaji igrača, ali pod Mamićem na čelu znalo se bolje skautirati. Isto tako Dinamo je gotovo oduvijek za hrvatske prilike imao vrlo kvalitetnu omladinsku školu iz koje su ponikli igrači koje jako dobro znamo i koji su ostavljali veliki trag u hrvatskom nogometu. No to je bila baza, pa i okosnica svih Dinamovih uspjeha. Mamiću idu zasluge za dovođenje da Silve, Modrića, Ćorluke, Mandžukića, Lovrena, Vrsaljka, Brozovića, Majera, Gvardiola i brojnih drugih pojedinaca koji nisu s Dinamom od početka, ali se na njih gleda kao na izdanke Dinamove nogometne škole u punom profilu. Mamić je doduše imao promašaja sa dovođenjem nekih južnoameričkih igrača, no većina njih ipak je pronašla mjesto koje se od njih kao pojačanja očekivalo i to je u Dinamu izgledalo poprilično kvalitetno. No istina je da je Dinamo na neki način bio primoran prodavati svoje perjanice (svi ovdje nabrojani), možda ranije no što su to navijači željeli, ali ta dugoročna politika dovela je do najuspješnijih dana hrvatskog nogometa; igrači poput Modrića, Ćorluke, Lovrena, Vide postali su vrhunski igrači i svjetske klase, dok se Dinamu oslobodilo mjesta za nove talente. Istovremeno, Dinamo je financijski znatno ojačao od tih transfera, a ta politika koju su vodili gospoda Barišić i Mamić, čini se da je bila vizionarski orijentirana. Ne želim ovdje veličati lik i djelo g. Mamića, ali takva struktura, organizacija, "njuh" za igrače i naposljetku uspjesi reprezentacije nisu plod slučajnosti nego duboko razrađene politike kluba. Naravno bilo je tu i loših trenutaka, ali...

Treba se okrenuti domaćim snagama, da se ne događa tjeranje igrača ili ignoriranje onih koji bi pronalazi mjesto u Dinamu. No čini mi se da se i Dinamova škola dosta srozala. Jasno je da treba vremena pa nikome nije jednostavno. Ali da će biti padova, tog svi postajemo svjesni. Treba se znati ponovno dići.