Problem naši nogometaša je to što stalno žele biti u svojoj komfort zoni. Mentalno svi djeluju zaostalo te stalno naginju lošim navikama. Baturina je najbolji primjer, koliko god ima u nogama toliko nema u glavi, ali ni većina ostalih nije daleko.
Kada je Cannavaro došao, došlo je do pomaka u igri, ali to je kratko trajalo, a onda su se svi vratili starim navikama. Dosta je tome kriv i sam Cannavaro koji im daje previše slobode u igri, umjesto da insistira na promjenama a ne komfort igri.
Komfort zona kod naših igrača se manifestira na slijedeće načine: previše dodira sa loptom, napadi isključivo po boku, uključivanje mozga tek kada se dobije lopta u noge, nedostatak odgovornosti kada se ima lopta u nogama, zakašnjele ili prerane reakcije igrača ali i cijele momčadi, letargična igra nekih igrača, glumljenje velike zvijezde sa riskantnim potezima i sl. A onda je tu i psihološki dio: nervozne reakcije posebice od najstarijih igrača (Ristovski, Mišić), samo-isključivanje igrača iz igre jer traže prekršaj, ofsajd, drže se za glavu jer su promašili šansu, a napad još traje.
Generalno nije sve tako loše, u nekim segmentima je došlo do poboljšanja, ali nedostaci su preveliki hendikep i dok se oni ne srede nema pozitivnog pomaka.
Isto tako Cannavaro mora drastično promijeniti svoj pristup, pod time najviše mora istjerati igrače iz komfort zone, te mora imati koncept kako probiti niski blok.
