Ovo se zove dijagnoza. Potpisujem od A do Ž.  Iako svi znamo da nam je klupski nogomet na najnižoj razini u povijesti jednostavno smo ovisni  o Hajduku i otvorenih usta pratimo sve što se dolje dešava. Nešto kao tići u gnijezdu dok čekamo da nam štogod ubace u usta. A zadnjih nam nekoliko godina (započevši s ,pokoj mu duši, Franjinim stolovanjem u Croatiji) ubacuju uglavnom nejestive mrvice. Malo se dignemo kad nešto osvojimo, ponadamo se da je Golgoti kraj i da će eto naredna sezona biti presudna u stvaranju novoga i moćnoga Hajduka. Međutim sveukupno gledano pomaka nema. Još je uvijek sve na razini amaterskog nabijanja lopte po pripizdinama skoro kao iz one reklame "dobra-dobra". Izgleda da smo u cijeloj priči ovce za šišanje mi, običan Hajdukov puk koji gubi živce i u nevažnim utakmicama kao ove subote protiv Belupa. Jebat ga, takvi smo kakvi jesmo. Zadojeni iracionalnom ljubavlju prema nečemu što danas objektivno toga nije vrijedno i u vječitoj nadi da će sutra biti puno bolje. U tom se razlikujemo od tzv. malih klubova čiji i najzagriženiji navijači prate rezultate svoga kluba samo kad su dobri. Upravo je taj fanatizam jedini razlog zbog kojega je Hajduk ostao Hajduk i zbog čega svojoj djeci  odmah po rođenju "infiltriramo" bijele krvi u neograničenim količinama.