Brazilci u hrvatskom nogometu
Zanimljivost je što najveći broj Brazilaca imaju naši drugoligaški ili trećeligaški klubovi! Pa tako danas u Imotskom stanuje čak pet Brazilaca, u Slavonskom Brodu dva, a odnedavna i u Omišu četvorica.
Nogomet je uvijek bio više od sporta. Generacije i generacije kroz povijest su izrasle uz nogomet, ljubav prema njemu se prenosi sa koljena na koljeno. Vjerojatno ni stari Englezi koji su izmislili ovu igru nisu sanjali da će nogomet biti ovoliko popularan.
Novo ga je internetsko doba još više osnažilo, te ga učinilo dostupnim svuda. Pametni pojedinci su se sjetili kako ga mogu pretvoriti u unosan posao. Jednostavno su zbrojili dva i dva - nađu nekog darovitog igrača u Brazilu, najvećem izvozniku nogometaša, sklepaju mu kakvu biografiju i dovedu ga na probu u Hrvatsku. Ipak, to ne treba biti tako.
Primjer mnogim menadžerima je Eduardo da Silva. Svi Brazilci koji stižu u Hrvatsku žele postati poput njega. Rijetkima je to uspjelo, poput Etta, Andersona i Carlosa. Eduardo je počeo kao i mnogi drugi Brazilci u HNL-u, sa nekoliko tisuća kuna mjesečne plaće. Danas vrijedi oko 5 milijuna eura, a plaća mu je preko 120,000 eura godišnje.
Prvi iza Eduarda koji je stigao u Hrvatsku je Andre Silva Batista. Pokušao je u Hajduku, ali ga tadašnji (i sadašnji) trener Zoran Vulić nije ocijenio perspektivnim za budućnost Hajduka. Otišao je u Međimurje, te u međuvremenu izrastao u jednog od najboljih stopera lige.
Zarađuje nešto više od 6 tisuća kuna mjesečno, a jedan dio toga redovito šalje nazad kući u Brazil. Kako bi mu bilo lakše, prije godinu dana iz Brazila mu je stigla i žena. Može se kazati kako je zapravo Andre probio tu barijeru između nogometaša u Brazilu i 1.HNL. Tada su menadžeri tek počeli navirati na brazilsko tržište, kako bi iskopali kakav dijamant, afirmirali ga u Hrvatskoj i potom masno zaradili pri prodaji u inozemstvo.
Anderson Costa je stigao u Dinamo za 1,000,000 eura. Sve što je pokazao je na razini prosječnog hrvatskog igrača. To samo i pokazuje snagu Brazila, jer našim poduzetnicima nije teško izdvojiti toliki novac samo da bi doveli jednog "majstora" lopte u svoj klub, premda ne znaju ni kakve su njegove mogućnosti i kvalitete. Brazilac u našem nogometu donosi prestiž tim klubovima koji ga imaju, publika dolazi na stadione jer tamnopute nogometaše svi vole, svugdje su atrakcija.
Danas u Međimurju igra čak četvorica Brazilca. Uz Andrea tu su još Cicero Lima, Ricardo da Costa te 18-godišnji Francisco Robinho. Cicero je već duže vrijeme u Hrvatskoj, prije je igrao za GOŠK i Šibenik. 18-godišnji Francisco je posebna priča. Momak se ovoga ljeta prvi put pošteno najeo. U Brazilu je imao samo jedan obrok dnevno, pa sada uživa u hrani koliko može. Za život je zarađivao skupljajući kožu sa stabala u Amazonskoj prašumi. Danas mu je plaća 3000 kn, a za njega je to pravo bogatstvo. Većinu novca šalje kući u Brazil. Mama ga je ostavila, a oca i ne poznaje, pa je jadni Robinho siroče. Na ulici ga je pronašla i odgojila Maria de Lurdes de Assis. Spasila ga je činjenica da ga je bivši nogometaš Otavio vidio kako igra mali nogomet, pa je on to prijavio Splićaninu Mladenu Kliškiniću Zelenom koji ga je poslao u Čakovec.
Ricardo da Costa je najzvučnije ime od međimurskih Brazilaca. On je igrao u Zrinjskom iz Mostara, kratko u Hajduku te u Metalurgu iz Donetska. Za razliku od ostalih, on nije imao problema u djetinjstvu jer njegovi pripadaju srednjem sloju po bogatstvu.
Prvi klub koji se sjetio Brazilaca je Novalja. Pažani su dugo sanjali prvu ligu, ali ih je loša infrastruktura i neimaština otjerala u treću ligu. Dovoljno je danas pogledati hrvatske klubove i lako se da zaključiti da ne postoji igra bez Brazilaca u našem balunu. U Solinu je Flavio, u Šibeniku Gabriel, u Osijeku David Junior Lopes, u Hajduku mladi Adriano, u Dinamu Anderson, Etto, Carlos, Junior.
Izgleda da je Hrvatska postala "in" destinacija za sve mlade Brazilce, željne afirmacije koji po kvalitetama ili nečemu drugomu nemogu igrati u jakim europskim ligama. Hrvatska im je samo odskočna daska za Italiju, Španjolsku, Njemačku itd. Teško se u našoj zemlji od nogometa može steći životna egzistencija, ali njima je to sasvim pristojan novac od kojeg oni, ali i njihova obitelj u Brazilu mogu normalno živjeti.
Zanimljivost u svemu ovome je što najveći broj Brazilaca imaju naši drugoligaški ili trećeligaški klubovi! Pa tako danas u Imotskom stanuje čak pet Brazilaca, u Slavonskom Brodu dva, a odnedavna i u Omišu četvorica. Omišani su se sjetili kako im za opstanak u ligi treba malo južnoameričke krvi, pa su na brzinu angažirali brazilsku četvorku da im pomogne. Prema prvim informacijama, navodno je taj njihov Fabrizio Lima veoma dobar nogometaš.
NK Junak iz Sinja ima Wagnera Cruza koji je ovog ljeta bio na probi u Hajduku, ali ga je ozljeda sputala da pokaže što zna. Nakon obećavajućih partija u plavom dresu ove sezone, Slaven Belupo i Hajduk su zainteresirani za njega. U igri tog 20-godišnjaka je sve prepuno mašte i vica, a svaki gol zabija velikom elegancijom. U Sinju je veoma popularan, pa ga sve češće zovu Pero ili Bambi.
Wagnerov najbolji prijatelj igra u hrvatskom četvrtoligašu, što najbolje pokazuje kako djeluje ova nogometna globalizacija. Naime, 21-godišnji Diego vjerojatno cijeloga života sanja kako će otići u Europu igrati nogomet, ali vjerojatno nikad nije čuo ni za Hrvatsku, a kamoli za nekog našeg četvrtoligaša. Sa Diegom na krilima, Hrvace su hit momčad Hrvatskog kupa, te velikim koracima grabe ka trećoj ligi.
Ovih dana u momčad Glavica (također okolica Sinja) je stigao i 26-godišnjak veznjak Lucio. Tako danas Cetinska krajina broji tri Brazilca u svojim momčadima, a tu je i jedan Kamerunac. Sjajni veznjak Nykeu Nicholas je na meti Osijeka i Međimurja, a navodno ni Hajduk nije imun na njega.
Hrvatski Brazilci imaju samo jedan cilj - otići igrati u Europu i zaraditi novac. Naučeni na neimaštinu i bijedu kod kuće, svaka kuna im je dobrodošla. Dovoljno su hrabri što su i došli ovdje, pa samim time i zaslužuju šansu. Nažalost, njima upravljaju menadžeri kojima nije stalo do njih samih, nego samo na lak način žele doći do "jack-pota". Globalizacija nogometa ruši sve barijere, a nogomet se razvija sve više i više. Daj Bože da bude još da Silvi i Ettoa u našem nogometu!
