glava u balunu KOJIM SE SVE KRITERIJIMA VODILA UPRAVA HAJDUKA
U IZBORU IGRAČA KOJE JE DOVODILA NA POLJUD U POSLJEDNJIH PET GODINA

Bijeli kupuju i ‘ŠTRACE’

To što su neki igrači dolazili s velikom pompom, a nisu odigrali ništa, dokazuje da su odgovorni u Poljudu dovodili igrače ispod renomea kluba. I to iz nekog svojeg interesa, uglavnom da bi uradili uslugu nekome moćniku, prijatelju, menadžeru...

U posljednjih pet godina Hajduk je doveo ili vratio u Poljud čak 66 nogometaša, praktički više od duzinu novih godišnje. Zaključak je logičan, on se nameće sam od sebe: većina od tih došljaka i povratnika zapravo su bili prolaznici. Bijeli na njima nisu zaradili, ali se većini igrača ipak isplatila etiketa splitskog kluba, ono “ja sam igrao za Hajduka”, prigodom dobivanja angažmana u inozemstvu.
Postavlja se pitanje: zašto onda Hajduk kupuje “štrace”?
Uf, pa to je uvreda, kazat će mnogi, posebno igrači koje su zvali i primali u Poljudu, čak ih predstavljali kao pojačanja. Međutim, to što su neki dolazili s velikom pompom, a nisu odigrali ništa, dokazuje da su odgovorni u Poljudu dovodili igrače ispod renomea kluba. I to iz nekog svojeg interesa, uglavnom da bi uradili uslugu nekom moćniku, prijatelju, menadžeru...

Momak koji obećava

Bilo je u tih pola desetljeća i igrača koji su na neki način obećavali, stizali su u tabor Hajduka da bi napredovali i dokazali svoj talent. Od takvih jedan jedini je procvao, i to je Dario Damjanović, koji je via Zadar došao iz Modriče, pa je dugo predstavljao sirovinu, radnu snagu, zlatnu rezervu, dok se nije prometnuo u protagonista do te mjere da je trener Hajduka Zoran Vulić izjavio:
- E da je on Darijus iz Brazila, možda bi zaigrao i za Reala.
Predsjednik Hajduka Branko Grgić, koji je kao čelnik početnik i mogao progutati tu i tamo neku priču svojih suradnika ili trenerska uvjeravanja, prošle je zime, napokon, uzeo odgovornost u svoje ruke. On je faktički ukinuo funkciju sportskog direktora premda su na papiru figurirala dvojica - najprije Petar Nadoveza, zatim Tomislav Erceg.
Nadovezu se nije mnogo pitalo, dok je Erceg znatno aktivniji. U biti, Nadovezu nije ni zanimalo biti sportski direktor Hajduka, već je on poslužio kao čuvar fotelje za Ercega. I sad to funkcionira na način da Erceg, ali i direktor Fredi Fiorentini, osiguravaju informacije predsjedniku Grgiću koji vodi “mercato”: osigurava novce, što je i do sada radio, ali i pregovara o uvjetima transfera.
Niz godina Grgić se branio:
- Kad su u pitanju dovođenja igrača ili smjene trenera, onda ja odlučujem, ali na osnovu stajališta struke.
Sportski direktor Hajduka bio je Ivica Šurjak, do 5. lipnja 2003. kad mu je formalno istekao ugovor, a stvarno je na perfidan način nogiran iz kluba. Poslije Šurjaka dirigentsku palicu kupnje i prodaje igrača preuzeo je Igor Štimac, i to volonterski, koji je abdicirao u trenutku smjene trenera Miroslava Blaževića.
Tandem Šurjak&Štimac tijekom sedam prijelaznih rokova doveo je svašta, ali su stalno imali opravdanje da Hajduk djeluje s blokiranim računom i da nisu mogli drugačije dovoditi slobodne igrače, to jest one s tzv. čistim papirima. Bilo je slučajeva da menadžer, kao što se dogodilo s Dinom Pokrovcem, ne zna što bi sa svojim igračem, u ovom slučaju Danielom Hrmanom, pa ga je, zbog svojih zasluga i odnosa s Bijelima, utrapio Hajduku.
- Ma tko mi je ovog doveo? - tako je tijekom priprema u Antaliji zakukao ondašnji trener Blaž Slišković kad je među igračima vidio Hrmana.

Žalbe i kuknjava

Kukali su i žalili se i u Hajduku na račun Gradimira Crnogorca, Predraga Šimića, pa i Borisa Džidića, koje je među prvotimce te zime 2005. uvrstio Baka Slišković. On se zalagao i za Admira Vladavića, koji je također prošao pripreme, ali na kraju nije potpisao ugovor... Istini za volju, Crnogorac je brzo spakiran i nekim kanalima otišao je usrećiti jedan danski klub (sad igra u Rusiji za Spartak Norki), Šimić nije zaigrao niti jednu prvenstvenu utakmicu, a što se tiče Džidića, on je došao u Poljud za nagradu jer je njegov stric snosio troškove priprema u Međugorju.
Najveća zvijezda, doslovno megastar svih vremena, po visini transfera, ali i popratnoj pompi, bio je Niko Kranjčar, koji je prešao iz Dinama u Hajduka. Autori tog projekta bili su Igor Štimac i Dino Pokrovac, sad pokojni menadžer Kranjčara. Bio je to sretan posao za Hajduka, do sada jedinstven, jer Bijeli nisu ništa riskirali, a mnogo su dobili. Iz tog primjera mnogo, možda i najviše, dobio je predsjednik Grgić u smislu slave, priznanja, poslovnosti, pa je “formulu Niko” primijenio u prošlom ljetnom prijelaznom razdoblju kod angažmana Borisa Živkovića.
Kako se valoriziraju prinove/pojačanja?
Najprije, po doprinosu Hajduku na terenu, zatim i po mogućnosti prodaje u inozemstvo. Prvi element je vrlo relativan, odnosno subjektivan, jer u slučaju Tonća Žilića, da istaknemo njega, u Poljudu s pravom tvrde da se svaka lipa uložena u tog igrača isplatila zbog njegove profesionalnosti, ozbiljnosti, pa i očekivanog doprinosa. U odnosu na Žilićevu dob, teško je vjerovati da će se plasirati u inozemstvo, prije bi se moglo tvrditi da će Žilić vrlo vjerojatno biti trener lijepe perspektive.
Problem je u tome da Žilić i drugi igrači slične kvalitete nisu garancija uzleta splitskog kluba, takvi su samo i isključivo solidni klupski igrači. Oni uzimaju mjesto mladima, onima koji se stvaraju u inkubatoru na Poljudu, pa ne mogu doći do prave prilike. Tu su presudne uloge trenera, a oni radije rabe iskusne nego da guraju mlade i talentirane. To se događa i u posljednjih sezona...
Još 2005. Hajduk je u mladoj reprezentaciji Hrvatske, među 13, 14 igrača, znači u najužoj konkurenciji, imao pet igrača: Mladena Bartolovića, Luku Vučka, Filipa Marčića, Marija Grgurevića i Tomislava Bušića. Od tog kvinteta danas je među prvotimcima Bijelih jedino Bušić. Zašto? Jesu li dijagnoze o njihovoj talentiranosti bile netočne ili su oni zastali u razvoju zbog manjka utakmica? Pravog odgovora nema.
Trener Hajduka Zoran Vulić voli kazati kako nema podjele na stare i mlade, već samo na dobre i lošije. Predsjednik Hajduka Grgić može danas svojim izborima i kupovinama biti prezadovoljan, činjenice mu daju za pravo, a to je da u standardnoj, ajmo kazati najboljoj postavi, igraju svi koje je doveo: Balić - PELAIĆ, ŽIVKOVIĆ, GAL, HRGOVIĆ - MUSA, Damjanović, BALATINAC, CAREVIĆ - BARTOLOVIĆ, RUKAVINA.
Zamislite, tu su svi, osim Carevića, odreda “legionari”! A i Carević je na posudbi.

Stari ‘goropadni Hajduk’

Na početku prvenstva, poslije katastrofalnih igara i rezultata prošle sezone, iz Poljuda je proklamirana “godina stabilizacije”, odnosno “sezona izgradnje”. Otud treneru Zoranu Vuliću nije postavljen imperativ, uobičajen za splitski klub, a to je borba za trofej. Međutim, kad je Grgić osigurao kadar za nadmetanje s Dinamom, odmah su u Poljudu priznali da će jurišati na naslov, ali su isto tako najavili da će se “tek na ljeto formirati goropadni Hajduk”.
Ispostavilo se da je kod takvih kadrovskih promjena prozirno govoriti o stvaranju momčadi za budućnost. Jer, aktualni prvotimci Hajduka su igrači sadašnjosti, nikako budućnosti. I to za Bijele može postati najveći problem. Što će s Hajdukom biti sljedećeg ljeta? Pelaić, Rukavina, Hrgović, Damjanović, moguće Carević i, može se kazati, hrpa veterana... Ipak najvažnije je da u Hajduku shvate kako ih isluženi igrači ili nogometaši sumnjive kvalitete ne mogu visoko odnijeti. Za Hajduka je dobro samo - najbolje, kako glasi jedan od starih slogana Torcide.