Utakmica s Deportivom bila je spektakl u koji su se uklopili svi osim igrača Hajduka

Torcida svemir: Navijači s nekog drugog planeta

Piše: Vinko Vuković / Slobodna Dalmacija
Foto: Paun Paunovic / CROPIX
Izvor: Slobodna Dalmacija

Stara je istina kako vjerojatno na čitavome sportskome svijetu nema većega nesrazmjera između kluba i njegovih navijača nego što je to slučaj s Hajdukom. Susret protiv Deportiva do boli je to potvrdio.

Kada bi se Hajdukovi igrači za utakmice pripremali poput svojih navijača, kada bi im ljubav prema nogometu i Hajduku bila u genima, kada bi se nedjeljom spremali za odlazak na “misu”, a ne na posao, onda bi osjećaj neugode koji već godinama kruži iznad Poljuda, bez obzira na rezultat, zauvijek nestao.

“Srce pokreće naš svijet”, pisalo je na Torcidinu transparentu razvijenom preko ograde cijele sjeverne tribine. I to je istina, a ne patetika. Navijačku ljubav prema Hajduku i hodočašća na Poljud, nemoguće je racionalno objasniti.

Kvaliteta igre i (većine) igrača je mizerna, kvaliteta stručnoga stožera je još mizernija (neka nas uvjere u drugačije!) kvaliteta predsjednika i “svih njegovih ljudi” je na jednako mizernoj razini (neka se slobodno i oni daju na uvjeravanje u suprotno).

Tako je, ma koliko ja, ti, on, mi, vi ili oni mislili da je drugačije. Tako je danas, tako je bilo jučer, a samo navijači vjeruju da tako neće biti i sutra.

No, njihov svijet, kako rekoše, srce pokreće, stoga im nemojte zamjeriti. Kao što im, primjerice, zamjerite kada bace bengalku u teren ili zapale “nezapaljivu” sjedalicu.

Komemoracija

Igra Hajduka, uostalom, veći je “grijeh” od bengalki i zagorjele plastike, ali nam se isto teško sjetiti da je zbog toga ikada itko kazneno odgovarao. Zbog navijačkih delinkvenata donose se zakoni i na pripravnost podižu specijalni policijski odredi, dok se nogometni prijestupnici (i njihovi treneri, menadžeri, predsjednici, direktori...) nesmetano puštaju da ubijaju igru koja je u Splitu odavno sa sporednoga skrenula na glavni životni kolosijek.

Zbog toga nam se i čini kako svakoga kolovoza umjesto na utakmicu dolazimo na komemoraciju (nema to veze s dirljivom posvetom poginulim vatrogascima koja je, kad već spominjemo, bila još jedan dokaz navijačke predanosti i ozbiljnosti, a ne fanatičnosti), tu smo da se prisjetimo starih dana, prekrasnih trenutaka provedenih s pokojnikom te da se potom u miru raziđemo.

Zaista, kad ste posljednji put čuli zvižduke na Poljudu? Mladost okupljena u jezgri Torcide se ne miri s tim, svim se silama trudi oživjeti mrtvaca, ona ne pamti “bolje dane”, ali je odgojena na pričama o Hajduku koji vječno živi.

Zaboravlja, međutim, da je vježni život, zapravo onaj zagrobni...