|
U
nogometu imam samo jednu neostvarenu želju, a to je zaigrati u dresu
Hajduka, otkrio nam je Giovanni Rosso za prošlotjednog boravka u Splitu.
Puno
toga sam prošao, odigrao velikih utakmica, osjetio Ligu prvaka, eto sad
je došla i reprezentacija, ali sve je to ništa prema Hajduku. Mene je
Hajduk naučija igrat balun, normalno je da se želim vratit, zaigrat u
dresu "bijelih".
Ja ću to i napravit, sve bi da' za doživit taj osjećaj da istrčim u
dresu Hajduka na punom Poljudu, u onoj ludoj atmosferi. Tresao sam se
od treme kad sam izlazio na utakmici protiv Poljske, a bilo je onako
malo svita, ne mogu ni zamislit kako bi se osjećao da je ono pravo...
Razgovarao sam sa Štimcem, rekao sam da mi nije važan novac, ni ugovor,
samo da zaigram i osjetim kako to izgleda. Napravit ću to jednog
dana... Potpisivao sam u karijeri velike ugovore, igrao za različite
klubove, ali sve je to bio samo posao, Hajduk je jedini klub u kojem bi
igrao iz ljubavi — priča Rosso.
Na žalost navijača "bijelih" njegov povratak u Poljud teško da će se
dogoditi tako skoro jer Rosso je ugovorom vezan za Maccabi iz Haife još
sljedeće dvije i pol sezone. A nakon toga, tko zna, on uvjerava da će
sigurno natrag u Hajduk...
Tridesetogodišnji nogometaš izraelskog prvaka i novopečeni hrvatski reprezentativac prošao je zanimljiv životni put.
U
Poljudu je načinio prve nogometne korake, ali nikad nije došao do
seniorske momčadi "bijelih". Dokazivao se u Solinu i Zadru, igračku
afirmaciju stekao je u Kranjčevićevoj ulici, u dresu Zagreba, otkud se
prije sedam godina zaputio u Izrael.
Igrao je u klubovima Hapoel
Beersheva, Hapoel iz Haife, zatim prelazi u Beitar iz Jerusalema, da bi
se na koncu skrasio u Maccabiju iz Haife. U sedam izaelskih godina
igrao je u najboljim klubovima, prikazao je briljantnih partija,
izabran je za najboljeg igrača lige, a sve to mu je osiguralo status
nogometnog kralja u Izraelu. U svakom slučaju najpoznatiji je Hrvat u
"obećanoj zemlji", najveća zvijezda Maccabija iz Haife, kluba s kojim
je ove sezone nastupio u europskoj Ligi prvaka što predstavlja najveći
uspjeh izraelskog nogometa.
Njegove igre nisu mogle proći
nezapaženo. Još za ogled sa Škotskom u Zagrebu koncem 2000. godine u
kvalifikacijama za Svjetsko prvenstvo, u eri Ćire Blaževića, Rosso se
našao među kandidatima za reprezentaciju. No ozlijedio se i nije upisao
nastup. Zato je pravi poziv dočekao od izbornika Otta Barića. No,
ozbiljno se premišljao hoće li se odazvati. Naime, Izraelci su mu
nudili državljanstvo i glavnu ulogu u najboljoj selekciji.
Ma
kako primamljivo izgledala izraelska ponuda Rosso se na koncu odlučio
za Hrvatsku. U Temišvaru protiv Rumunjske debitirao je u dresu
"vatrenih", a protiv Poljske u Poljudu svojom igrom dokazao je
izborniku Bariću da bi trebao biti jedan od oslonaca njegove momčadi u
kvalifikacijama za Euro 2004. godine.
Ovo je jedna nova momčad,
sastavljena od mladih i kvalitetnih igrača, koji mogu puno toga
napraviti. Treba nam samo malo vremena za uigravanje. Ovo protiv
Poljske je bila dobro najava, siguran sam da ćemo protiv Belgije
pokazati da smo sposobni za velike stvari. Gdje vidite sebe u toj
momčadi?
Izbornik mi je povjerio ulogu u veznom redu, nadam se
da ću opravdati njegovo povjerenje. Samo da bude sve u redu s Tudorom,
s njim je pravi uľitak igrat. Fantastičan je igrač...
Koliko uopće poznajete svoje suigrače u reprezentaciji?
Dosta
dobro znam ove moje domaće, Tudora, Pletikosu, Mornara, a pratim i svih
koji igraju vani; od živkovića, Babića, Kovača... Igrače iz HNL-a
slabije poznajem. Neki dan na treningu trčali smo krugove oko
igrališta, gledam i pitam se - koji je sad ovo? Nisam znao momka. Ne,
neću reći o kome se radi. Upoznali smo se kasnije...
Može li
ova selekcija izboriti vizu za Portugal? Vjerujem da možemo. Utakmica s
Belgijom od presudne je važnosti. Učinit ćemo sve da pobijedimo i
ispravimo loš dojam s početka kvalifikacija. U reprezentaciji se osjeća
dobra atmosfera, bit će to dobro na kraju.
Malo je nedostajalo
da zaigrate za izraelsku reprezentaciju... Nije tajna, htio sam igrati
za Izrael, ipak su mi oni dali sve u životu, tamo sam stekao nogometno
ime. U jednu ruku, strepio sam od poziva u hrvatsku reprezentaciju.
Mislio sam da će me zvati za jednu utakmicu, pa onda nikad više. Znate
kako to kod nas već ide. Međutim, razuvjerio me gospodin Barić.
Razgovarali smo, kazao je da ozbiljno računa na mene.
Kako su Izraelci dočekali vašu odluku kad se zna da tamo imate "bogovski status?
Teško.
Govorilo se da neću dobit njihovo državljanstvo, srećom sve će ipak
biti riješeno. Imat ću dvojno državljanstvo, bit ću izraelski
državljanin, ali ću igrati za Hrvatsku. To je najbolje, oni razumiju i
poštuju moju odluku. A što se tiče "bogovskog statusa" ne doľivljavam
svoju popularnost na takav način. Bolje je reći da sam najpoznatiji
Hrvat u Izraelu, ipak sam tamo već sedam godina... Kako je biti Hrvatom
u Izraelu?
U počeku nisu znali ni gdje je Hrvatska, a onda je
problem bila prošlost, priče o NDH i slično. Postojala je inicijativa
da se pobratime gradovi Split i Haifa, a onda se pojavio problem kad su
čuli da postoji Ulica Mile Budaka...
Strahujete li od rata?
Nikad
me nije bilo strah bombaških napada, iako je to svakodnevna pojava.
Čudno je, svi se boje rata, a samo ga Izraelci žele. Oni su jedina
drľava na svitu koja ľeli rat. Ekonomska situacija nije sjajna kao
prije i sad njima treba rat da se izvuku iz svega. Računaju, ako ih
napadne Saddam Husein onda će uskočit židovi iz Amerike. Oni boga mole
da rat počne.
Vaš klub Maccabi iz Haife ove je sezone igrao Ligu prvaka.
Je,
stvarno smo napravili senzaciju, pobijediti Manchester United i
Olympiakos sa po 3:0 je pravo čudo. Kasnije smo ispali u Kupu UEFA-a od
AEK-a. Problem je što Izraelci nemaju onaj naš dišpet, nemaju fajterski
duh, a to treba za napravit neki korak više. Sa mnom igra Nenad
Pralija, legenda od čovika, šta drugo reć o njemu. Tamo imam ugovor još
dvije i pol sezone. Klub je velik, godišnji proračun je oko deset
milijuna dolara. Može se dobro zaradit, godišnje ostane milijun kad se
plate porezi...
Nije loše za momka sa Šućidra...
Ne žalim se. Kad spominjem Sućidar, sjećam se da sam sa 17, 18 godine bio
u nekakvoj problematičnoj fazi. Ili se to samo drugima činilo, jer od
mene su svi okrećali glavu. Sad kad me vide ti isti pitaju, pa gdje si,
šta si, kako si... Valjda tako mora bit. Sad je poreznika na sve
strane, a nikako da na njih dobijem kakvu olakšicu...(smijeh)
Prisjetio se još jedne anegdote iz djetinjstva...
Kao
djeca skupljali smo sličice, znam da su svima oko mene glavni bili
Slišković, Vujovići i ostali. A ja sam samo gleda’ Zorana Vulića, on je
meni bio zakon. Ka’ ditetu bija mi je najdraľi igrač, a evo danas imam
sreću da mi je trener u reprezentaciji. Želim mu da s Hajdukom osvoji
naslov prvaka. Znam da Dinamo ima četiri boda prednosti, ali zaostajao
je Hajduk i više pa bi slavija na kraju.
Njegova želja da igra u Hajduku nikad nije bila upitna, i iskreno mi je drago da mu se ispunila, ne sumnjam da ce dat od sebe najvise sta moze. Mislin da nije govno od covika koje je u 35-oj godini zivota doslo ubrat neku lovu, nego da dolazi u zelji da zavrsi karijeru u klubu kojeg voli, a takvi igraci su uvik dobrodosli. Zato, ja dajem jedan  upravi sta ga je dovela.
|
