Nije mi nimalo ugodno, ali moram završiti ovu započetu stvar sa
Šurjakom. U nemogućnosti da me diskreditira nogometnim argumentima, on LAŽIMA pokušava provocirati čitatelje na nacionalnoj osnovi.
Niski udarci i jeftini efekt. Međutim, dobro me je podsjetio da
razjasnim nešto što se već 10-ak godina provlači u kuloarima - da sam
Srbin, a lansirano je iz Šurjakove radionice. Da li zbog toga što ja
nisam htio ući u njegov Savez komunista (kao ni sada u niti jednu drugu
partiju) u kojem je on bio sekretar. Uvijek uz vlast.
Gdje je bio i što je radio 91., 92., i 93. dok sam u Španjolskoj s
drugim zemljacima i prijateljima Španjolcima skupljao i slao kamionima
pomoć u Domovinu, pomagao u organizaciji različitih priredbi za pomoć
Hrvatskoj, odlazio s radio na radio da Španjolci čuju i našu istinu,
organizirao smještaj majki prebjeglih s djecom iz Domovine u Marbellu.
Prije priznavanja Hrvatske s Milivojem Bračunom i
drugima sudjelovao u organizaciji utakmice za djecu Dubrovnika. Rođen
sam u Splitu od oca Hrvata i majke Hrvatice. Generacije splitskih
klasičara sjećaju se svog profesora hrvatskoga jezika, mog pokojnog oca.
A kako sam to uspio postati Srbin?! Ako Šurjak o činjenici nečije
nacionalnosti LAŽE možete zamisliti koliko istine ima u drugim stvarima
koje je teško provjeriti. Šurjak me nagovarao u mojoj kući i molio
prijatelja Edu Pezzija da me uvjeri da trebam doći pomoći Hajduku, da bi me već poslije dva treninga i prve utakmice počeo minirati.
Vidi se njegova velika profesionalnost i stručnost, kada predlaže
klubu za trenera nekoga koji ništa nije u stanju. Ugovor s Hajdukom sam
potpisao na tri godine, a tražili su od mene da potpišem na pet godina.
Nikakve financijske uvjete nisam postavljao, nego mi je klub dao
godišnju plaću koju je smatrao adekvatnom.
Na nivou Dinamova trenera. Sumu koju sam primao u Hajduku nije ni
približna ravna onome koliko sam zarađivao u Španjolskoj. Od Hajduka
sam naplatio samo odrađena dva mjeseca. Međutim, najveći problem
Hajduka ove godine je bila nestručno složena momčad. Za određena mjesta
smo imali po pet igrača, a na drugima jednog ili nijednog.
Ako dodamo da je jedan broj odličnih igrača bio ozbiljno ozlijeđen
momčad je stvarno bila sakata. Otac momčadi je Šurjak, a svi su sada
krivi osim njega. Ovakvu momčad je mogao složiti samo netko nestručan.
Ili je to bila sabotaža. O moralnom liku Šurjaka ni riječi, jer je on manje-više poznat, uglavnom sa stranica Crne kronike.
sergije krešić
