Nedjelja. 31. svibnja 2009. godine. 16.30 sati. Poljudski zrak
proparao je zvuk sudačke zviždaljke. Počela je utakmica. Hajduk i
Dinamo u posljednjem kolu Hrvatske nogometne lige odlučuju o prvaku
države.
 |
| "Po život opasni papirići nepoželjni..." |
Divan je proljetni dan, 33.800 gledatelja uživa na suncu i u nogometu.
Bez riječi. Razgovjetno se čuje dovikivanje igrača, a savjeti trenera
poskakuju do posljednjega reda tribina. Nesmetano prolazeći praznim
prolazima koji odvajaju ulaze. Navijanja nema, a i zašto bi ga bilo, pa
ovo je ipak jedna gospodska sportska priredba, a ne seoski dernek.
Uostalom, treba skoncentrirano pratiti nogomet, a ne dekoncentrirati
igrače. Arlaukanje je ionako primjerenije životinjama iz džungle,
recimo majmunima, a ne ljudima.
Rezultat? Zar je bitan rezultat? Pa, zar nije najvažnije da gledamo
vrhunski nogomet - bez vrijeđanja protivnika, bez bengalki, bez bacanja
papirića, bez neindetificiranih gledatelja, bez hrvatskih sudaca, bez
baljenja sa stranica sportskih rubrika (umalo zaboravismo, i dnevne
novine su danima prije te nedjelje izbacile nogomet sa svojih stranica
jer nisu imale o čemu pisati s obzirom da su se svi akteri zavjetovali
da o derbiju neće govoriti).
No, dobro, kad već inzistirate na rezultatu, Dinamo je pobijedio. Ali,
to stvarno nije bitno jer pravu pobjedu odnio je nogomet, naš hrvatski
nogomet koji je do prije samo par mjeseci bio na rubu propasti. Pa, zar
niste vidjeli ta sretna navijačka lica, a sjetimo se samo kako su 22.
veljače ove iste godine na ovom istom stadionu svi bili, kako je dobro
primijetio
Zdravko Mamić, potišteni i smrknuti.
A to što je Dinamo prvi, nema veze, ej!, pa svi smo mi naši,
uostalom, Dinamo ima bolji europski koeficijent, pa će mu biti lakše
boriti se u kvalifikacijama Lige prvaka za dobrobit svih naših klubova.
Pa, tako i vašega Hajduka.
VINKO VUKOVIĆ