Imaš sa utakmice Hajduk - Karlovac: http://www.youtube.com/watch?v=kSSAyak6smA
Bolje mi je bilo na Karlovcu nego jučer, Istok je prebrzo izdušio
Bit će zanimljivo slijedeće sezone kada bude pun stadion na početku prvenstva, i na europskim utakmicama (tj. europskoj utakmici )...

a vidija san,ima i sa šibenika,evo sam vrlom kolegi dinamovcu pokaza kako politički diše sjeverni dio poljuda
a je istok je bija malo mlitav sinoć,ali sjever standardan.na početku drugog poluvremena se na sredini odvojila i frakcija,pivali smo zasebno pisme,a na repertoaru je bila između ostalog i "ja oprostit ću sve i mrtvim i živim...." i "lejlalalalala...."
a najjače mi je kad je jedan tip upa na jednu tako pismu "lalalallalalalal lalalaaalalla hajduuuuk hajduuuuuk" -"tinki vinki"

Da je Čop nekom drugom ono uradio, shvatio bih vas, al Tomasov ionako nije zaslužio da zabije dva gola. Prošle sezone su njegovi promašaji, između ostalog (npr. Milardovićevog spuštanja glave Tomečaku) i odlučili prvaka.
Ja sam naivno opet mislio da će nešto bit od njega poslije priprema s Rejom, al...

ali pašmo je bolje igra nego ikad do sada..ne znam di je izvuka motivaciju ali triba bi malo češće bit ovako agilan.možda prestane bit igrač kojem se najviše zviždi u hajduka

e pa baš je tomasovu triba pustit,ko je bija na utakmici zna da je prije svog prvog gola igra katastrofaln,balun mu kroz noge biža,odbija se od njega ka od zida i tako 4.,il 5. put kad je falio cili stadion je onako cinično zapljeskao,baš su ga uvatili na zub,i onda je ubrzo zabio gol (meni osobno drago da je zabio),triba mu je i drugi pustit čop,jer očigledno mu fali samopouzdanja

ivan pikunić (23), profesionalni vojnik i maratonac
HRVATSKI REMI GALLAR Za rođendan 'dobio’ Kup

Od srijede navečer, kada je Hajduk na šibenskom Šubićevcu osvojio Hrvatski nogometni kup, Hrvatska ima svoga Remija Gallara, navijača “kameleona” koji izgleda kao član svake slavljeničke momčadi i koji se nalazi na većini slavljeničkih fotografija najsvjetlijih trenutaka francuskog sporta posljednjih godina. 

Naš Remi - Ivan Pikunić, 23-godišnji mladić iz Sv. Filipa i Jakova pokraj Biograda, unatoč kordonima policajaca, svoj sili zaštitara i redara, na travnjaku je s momčadi Hajduka nesmetano slavio osvajanje Kupa i visoko dizao pehar. Dok su se dobro upućeni navijači na tribinama, pa i oni ispred televizijskih ekrana, pitali tko je taj mladić, u Sv. Filipu i Jakovu je nastalo opće slavlje. 
U prvom redu, čuči prvi desno / P. PAUNOVIĆ / CROPIX 


Jedva ušao na stadion 

- To je bio pravi show! Stalno mi je zvonio mobitel, mater i ćaća nisu mogli doći sebi od čuda, zvali su me prijatelji i ekipa iz Torcide, a kad sam došao kući, dočekali su me skoro kao narodnog heroja. Častili su me u svim filipjanskim kafićima i čestitali mi na podvigu, svi su htjeli čuti kako sam uspio sve izvesti bez incidenta.

Od tada me zovu Remi – započinje priču mladi torcidaš i tornadovac, nestašnog i gotovo djetinjeg izgleda, za kojeg čovjek na prvi pogled ne bi nikada rekao da je profesionalni vojnik IV. brigade čije je radno mjesto u jednoj kninskoj vojarni. Ni trenutka ne skidajući osmijeh s lica, kazuje kako je od malih nogu sportaš i ljubitelj sporta, a utakmice Hajduka i KK Zadra prati kad god mu posao i obveze dopuštaju.

Žarko je želio gledati završnicu Kupa u Šibeniku, ali kartu nikako nije mogao nabaviti iako je do nje pokušavao doći na sve načine. Nije želio varati ili nešto raditi na silu, ali znao je da taj dan mora ući na Šubićevac. U jednom mu je trenutku palo na pamet da se akreditira kao novinar. I uspio je iz prvog pokušaja. Došao je na stadion u Šibenik, zaštitar ga je na službenom ulazu malo čudno pogledao, ali nije pravio probleme. 
Pikunić, prvi desno u modrom, slavi kao da je osobno zabio gol / N. STIPANIČEV / CROPIX

Prvu prepreku je uspješno prošao i to ga ohrabrilo. Ušao je u zonu uz travnjak sat prije utakmice, upoznao se s igračima, Tomasovom i Sharbinijem, pa i trenerom Poklepovićem, slikao se s njima. Nekima je čak rekao da nije novinar nego navijač, a oni se nisu bunili, nego su mu čestitali na snalažljivosti. Kad je počela utakmica, zaštitar ga je došao upozoriti da ne može ostati uz travnjak, da mora ići u novinarsku ložu. 

Tako se pravio novinarem i s njima gledao utakmicu. Kad je sudac svirao kraj susreta, a hajdukovce zahvatila euforija, Ivan je press-akreditaciju strpao u džep trenirke, potpuno slične službenim trenirkama Hajduka, i sjurio se na travnjak.

- Krenulo je slavlje, prvi mi je čestitao Ibričić. Skupa smo pehar podigli! Nitko mi nije ništa rekao, kao da sam hajdukavac. Samo je u jednom trenutku došao zaštitar, koji je ipak skužio da je moja trenirka drukčija, pa me htio maknuti. Ja sam ga pitao je li on zna tko sam ja, da sam ja direktorov sin! Rekao je “Ajme, oprosti!” i ništa više nije pitao.

Nije valjda znao jesam li sin direktora zaštitarske tvrtke, Hajduka ili Šibenika. Svejedno, u sinove direktora nije pametno dirati – smije se Ivan grohotom dok objašnjava kako je bez plana i programa improvizirao i tako podizanjem vrijednog i žarko željenog trofeja proslavio i – svoj rođendan. 
Ivan Pikunić sa svojom hajdučkom zbirkom / J. MIŠKOVIĆ / CROPIX 


Torcida ga slavi 

- Ovo mi je bio najljepši rođendan u životu – ističe Ivan koji je poslije slavlja i fotografiranja igrače pustio da odu u svlačionicu, a on je ponovno okačio akreditaciju oko vrata i “svojim” poslom otišao na press-konferenciju. No, tamo se i nije dugo zadržao jer mu je poslije adrenalinske akcije na terenu novinarski dio posla izgledao pomalo dosadno.

Nakon povratka kući, filipjanski Remi Gallar je u danima poslije utakmice na svakoj slavljeničkoj fotografiji mogao vidjeti i sebe, pa pozive torcidaša dobiva svakodnevno iz svih krajeva Hrvatske. Tek sada, kad je odrastao i zaposlen čovjek, slobodno se može upuštati u sportske avanture jer mu roditelji više ne mogu zabranjivati odlaske na utakmice, a to su znali činiti jer je Ivan, inače neproblematično dijete, znao pobjeći iz škole više puta kako bi otišao pogledati neku utakmicu.

Što je najgore, gotovo svaki put bi ga kamera dobrano uhvatila, pa je svaki put roditelje dovodio na rub živaca kada bi doznali gdje im je zapravo dijete. - S 13 godina smo, umjesto u školu, otišli stopirajući u Split gledati košarkaški kup. Nismo znali kako ćemo kući, pa sam zamolio šjor Pina Gjergju da nas povezu i tako smo se vratili s igračima. Kući je bilo puno buke, ali mi nije bilo žao.

Sa 17 godina sam s prijateljima Vjekoslavom Baričićem i Tomislavom Eškinjom, koji su mi uvijek bili kompanjoni za takvo što, ujutro otišao u školu, a popodne završio u Podgorici, na četvrtfinalu EP-a u košarci između Hrvatske i Italije. Roditelji su me vidjeli na televiziji i poludili. Tada su mi zabranili i izlaske, a kamoli odlaske na utakmice – sjeća se Ivan, koji je oduvijek volio ovakve tajne akcije.

svaka mu čast

Baš sam danas to čitao u Slobodnoj dalmaciji...ima i slika... Kakav car...

Stvarno je bilo teško malo proguglati i vidjeti da se spomenuti francuz ne zove Remi GALLAR nego Remi GAILLARD
Inače, svaka čast momku