Pao je kao s neba, došao je iznenada prije finala kupa u Split s željom da vidi bijele u finalu, točnije da “napokon opet budem uz mog Hajduka“.

Radojica po nadimku, inače Jugoslav Majstorović iz Smedereva, do mirovine apotekar u poljoprivrednoj apoteci, zakleti navijač Hajduka, pravi fanatik kakvih još ima izvan Hrvatske, na prostoru bivše Jugoslavije.

- Došao sam bez petla, nisam smeo rizikovati da mi ga u autobus ne puste – rekao nam je baš sretni, oduševljeni Radojica, koji je inače na brojne derbije i velike međunarodne utakmice uvijek sobom donosio bijelog pijevca...

Proćelav, posijedio, s naočalima, ali odjeven kao navijač Hajduka, s albumom punim slika i naravno sjećanja. U Poljudu su ga primili srdačno, Ivica Šurjak se potrudio i smjestio ga na stadionu, ugostio kako to i priliči.

- Moj Z. Reiću, evo kao da sam se ponovo rodio. Pratio sam moj klub, patio i čeznuo kad ću doći u Split. Prošlo je puno vremena, čini mi se sto godina. Ajde da sam i ovo doživeo.

Radojica je generacijama igrača Hajduka i te kako poznat i drag, jer su ga sretali uoči mnogih utakmica. A kad su “bijeli“ putovali u Niš, Bor, Skoplje, Prištinu i uopće na ta ipak daleka gostovanja u bivšoj državi, znalo se: na 140 kilometru autoputa od Beograda čekao je Radojica da ga se uzme u autobus i povede na utakmicu.

- Ne pamtim ja ružne stvari, samo one prave. Osim jednog događaja, ono kad smo u polufinalu kupa izgubili u Varaždinu od Varteksa, bilo je 0:2. Sećam se, umalo sam polupao radio. Nikad više nisam odenuo sako, kako vi kažete jaketu Varteksa. Ma kakvi, zapalio sam je...

Radojica je pun zahvalnosti, posebno jer ga je u Šibenik poveo Ivan Nogalo (“pravi čovek“), bio je među navijačima Hajduka, pridružio se Torcidi.

- Znam ja sve pesme. I one stare i ove nove, neke sam sad zapisao. Hoću da ih moj unuk nauči...

I najavio je svoj dolazak i to s unukom na proslavu stote godišnjice “bijelih“ (“samo da mi Bog da zdravlja“). Jugoslav Majstorović nije želio pričati detalje o tome kako mu je proteklih dvadesetak godina bilo bez Hajduka.

- Najveća radost mi je osvajanje kupa protiv Zvezde, pozlatila se noga Alena Bokšića. Tamo kod kuće, neki su me gledali krivo, ali mene nije briga. Imam sad priču da se svi čude, u Smederevu i gde god dođem.

U Šibeniku, među navijačima je primljen prijateljski, a jednom koji mu se neprimjereno obratio, baš je odbrusio:

- Dete, politika me ne interesuje, meni je Hajduk sve.

Radojica je ostavio neke slike iz albuma igračima Ivićeve generacije, naročito je volio Šurjaka i Juricu Jerkovića, ali više od svih Dragana Holcera i Dražena Mužinića:

- Dragi i Frfa su za mene vitezovi, pravi model igrača Hajduka. Takvo srce, takva odanost, zaslužuju da ih se obožava.