'Dajte nam kauč na centru...ili barem skutere da ne trčimo kao budale za svakim dodavanjem'

Tko bi mogao očekivati da će raditi do šezdeset pete ako se već na trećini te dobi bezvoljno vuku na radnim mjestima

Igrači su umorni, nemaju snage, otkrilo se nakon što je Hajduk drugi put ove jeseni izgubio od Istre. Zajapureni i zapuhani hajdukovci, ležeći kao prebijeni na pločicama svlačionice, onemoćalim šapatom poručuju da više ne mogu i mole javnost za razumijevanje. Većina je njih u devetnaestoj, ili čak dvadesetoj, godine su ih stigle, noge ih izdaju, tijelo nije što je nekad bilo prenosi Slobodna Dalmacija.

“Kad bi barem bio nekakav kauč oko centra”, žali se Hrvoje Vejić.

“Ili masažna fotelja”, predloži Mario Maloča. “Vidio sam jednu u Jokera.”

“Da malo počinemo”, objasni Senijad Ibričić.

“Stvar je stvarno više neizdrživa”, javi se vratar Danijel Subašić. “Devedeset minuta stojim na branki i nitko da me ponudi da sjednem. Znate, mnogo puta poželio sam objesiti viseću ležaljku za stative.”

Njihove stravične ispovijesti otvorile su nam oči. Rijetko je tko od vas možda razmišljao o tome kako je užasan posao nogometaša. Sažaljevate blagajnice u supermarketima, a one sjede u pletenim prslucima u toplome i suhome, a ovdje su mladići čitavo vrijeme na nogama, tanko odjeveni, na otvorenom, i po kiši i po snijegu, i još se od njih očekuje da trče.

Ovo posljednje vjerojatno je najgore i mnogi od njih zacijelo su se osjetili prevarenima kad su im to rekli. Trčanje?! zgranuli su se. Zašto nam nitko nije rekao da se u nogometu trči? Zar u današnje vrijeme nema bržih, sigurnijih i lakših načina da se balun premjesti s jedne točke na drugu?

“Mi ne tražimo puno”, kaže mladi Marin Tomasov. “Za početak, bilo bi dosta da nam se dopusti da izađemo malim skuterom na teren, da ne moramo kao budale trčati za svakim dodavanjem.”

“Ako naručite pizzu, na primjer”, javi se Mirko Oremuš, “ne očekujete da će vam je dostavljač pješke donijeti. Zašto se onda, pitam ja vas, od nogometaša, na početku dvadesetog stoljeća, očekuje da sve na noge čine?”

“Osim toga, stvarno je glupo”, ogorčen je Ahmad Sharbini, “da mi tučemo loptu na jednu stranu, a protivnik nam je vraća natrag. Znate li vi kako je frustrirajuće kada vam protivnički bek, već kada dođete nadomak njegova šesnaesterca, ispuca loptu četrdeset metara natrag u vašu polovicu. To čovjeka možda najviše ubije u pojam.”

“Da, to si dobro rekao”, složi se Srđan Andrić. “Samo trčanje čak i nije toliko naporno, koliko iscrpi ta sizifovska besmislenost.”

“Tamo – amo, tamo – amo”, doda Ivan Strinić ojađeno. “Majke mi, dođe mi da se ubijem korner zastavicom.”

Gledajući iscrpljene Hajdukove bekove, krila, špice i polušpice, morate se upitati o smislu nove mirovinske reforme. Tko bi mogao očekivati da će raditi do šezdeset pete ako se muškarci u nas već i na trećini te dobi bezvoljno vuku na radnim mjestima? Kako biste mogli tražiti marljivost od nekoga u trećoj životnoj dobi kad ni mlađim punoljetnicima više nije ni do čega. Javnost je s velikom ogorčenošću dočekala priču o umornim nogometašima.

U svim kafićima u Splitu jutros su uglas psovali igrače koji zarađuju desetke tisuća eura, a s utakmicama i treninzima ne rade nego četrdesetak sati mjesečno, i još kukaju da su umorni. No, kada pogledate te koji su osuđivali hajdukovce, uobičajenu klijentelu svakog našeg kafića, onih nekoliko luzera u šuškavim trenirkama koji povazdan grizu plastične kućarine napeto zureći u teletekst stranicu sa sportskim rezultatima, morate se upitati u čemu je kvaka.

Trećina je njih iz kafića u penziji, trećina na bolovanju, a trećina nezaposlena. Njih deset da uzmeš, jedva bi uspio sastaviti toliko godina radnog staža, a svaki je radno sposoban i duševno i tjelesno zdrav. Dangube su iskemijale nekakvu potvrdu o izmišljenoj bolesti samo da ne moraju raditi, ili sitno kockaju s naknadom za nezaposlene, a zgrožene su tuđim umorom, lijenošću i mizernim radnim učinkom. Kako ne shvaćaju da su oni jedan kroz jedan, potpuno jednaki?

Priča o umoru prvotimaca NK Hajduk savršeno se uklapa u mentalitet ove zemlje i jasno nam govori kako je svaka promjena u radnom i mirovinskom zakonodavstvu zapravo nemoguća. Stvar je duboka, sasvim neiskorjenjiva. Pa recite i sami, u zemlji u kojoj je prirodno provesti petnaest godina na bolovanju, a onda otići u penziju u četrdesetoj, zar nije potpuno normalno imati umornog dvadesetogodišnjaka.