Danas 64-godišnjak, bio je vratar one slavne Ivićeve zlatne generacije šampionskog Hajduka
Rizah Mešković kod Mosora: Ostao sam Mate za sva vremena
Zvao sam vas iz Splita, kazao da bih skoknuo do vas u Tuzlu, intervjuirao vas za Slobodnu Dalmaciju, reagirali ste upravo ovako: „Ne možete zamisliti koliko sam sretan zbog vašeg poziva iz Splita. Vjerujte mi, kunem vam se ako treba, već trideset i nešto godina nije svanuo dan da nisam pomislio na moga Hajduka i moj dragi grad Split!“
- Sve što sam kazao je istina. Evo, zakoračio sam u 64. godinu života, valjda je normalno u tim godinama biti malo osjetljiviji nego u mladosti, često se vraćati u prošlost...
I prije nekoliko dana, sjedim ovdje u svojoj kući u Tuzli, slušam pjesme velikoga pjevača i velikog hajdukovca Miše Kovača, gledam kroz prozor ovu maglu, kišu, ovo nikakvo vrijeme, plovim mislima po Splitu, Starom placu, po godinama provedenim u Hajduku, za mene najljepšim godinama moga života, uljuljaju me te moje najljepše uspomene, iz kojih me prekine – telefonski poziv iz Splita!
Vi želite intervju sa mnom za Slobodnu Dalmaciju!? Osjećao sam se nestvarno lijepo: usred najljepšeg splitskog sna prekinuo me poziv iz Slobodne Dalmacije, valjda nakon trideset i nešto godina!?
Ugovor ‘na neviđeno’
Bili ste poznati vratar tuzlanske Slobode, pisalo se da ćete prijeći u beogradski Partizan, da je taj transfer već sređen, a onda je u Slobodnoj Dalmaciji, u ljeto 1973. godine osvanulo: Rizah Mešković potpisao za Hajduk!
- Valjda je to jedini transfer u povijesti Hajduka za koji igrač – nije znao!?
Ne razumijem: kako to niste znali da idete u Hajduk!?
- Bio sam već afirmirani vratar Slobode, Vujadin Boškov me je zvao u reprezentaciju Jugoslavije, zvao me je Partizan i stvarno je sve već bilo dogovoreno. E, ali čelnici Slobode nisu me puštali. To ljeto 1973. godine sam im kazao: Želim otići u neki veliki klub, vi mi ne date ispisnicu, ok, onda idem u vojsku, na mene sljedeću sezonu ne računajte!
Otišao sam na godišnji odmor u Tučepe, raspakirao se i otišao na plažu, kad nakon pola sata – počela je potraga za mnom!? Našao me šef recepcije, kazao da imam hitan telefonski poziv. Pomislio sam da mi nije umro neko blizak, dotrčao sam do telefona, začuo glas tajnika Slobode, zvao se Reuf Fakić, zvali smo ga Gunga: „Rizo, hitno dođi u Split, hitno, najhitnije!“
Čuo sam mu po glasu da je nešto ozbiljno, ipak sam ga upitao: „Gunga, nemoj da to ispadne nekakva tvoja šega! Je l’ stvarno moram tako hitno u Split?“ Rekao mi je da više ne pričam nego da krenem za Split jer sam upravo postao – igrač Hajduka!?
Čekajte, je li stvarno moguće da niste znali za to!?
- Tadašnji trener „bijelih“ Branko Zebec i predsjednik Hajduka Tito Kirigin su nažalost mrtvi, srećom, živ je ondašnji tajnik Hajduka Gojko Škrbić. On će posvjedočiti da je sve što sam kazao istina. Kazao sam supruzi Azri, te suigračima iz Slobode Faruku Pašiću i Časlavu Jevremoviću, koji su s obiteljima pošli na ljetovanje s nama, da hitno moram u Split, potpisati ugovor s Hajdukom, ništa im kao ni meni nije bilo jasno.
Stigao sam pred Dom Hajduka, tamo su me čekali navijači, novinari, fotoreporteri, došao sam u sobu Gojka Škrbića, unutra je on nazdravljao s mojim Tuzlakom Gungom, Gunga se nasmijao od uha do uha, kazao tako glasno da ga se do Tuzle moglo čuti: „Rizo, htio se u veliki klub, evo te sad u velikom Hajduku!“
Gojko škrbić mi je išao čitati što piše u ugovoru, prekinuo sam ga rekavši: „Dajte vi da ja potpišem, kad ste se vi i Gunga dogovorili, ja se tu nemam više što dogovarati!“ Pitajte Škrbića jesam li ugovor s Hajdukom potpisao „na neviđeno“...
Kako se dogodilo da taj vaš tajnik Slobode Gunga dođe u Split na razgovor s Hajdukom?
- Tadašnji trener Hajduka Branko Zebec je, kako sam poslije doznao, imao tri želje, da u Hajduk dođu Brane Oblak, Krasnodar Rora i ja. Uspostavljen je kontakt sa Slobodom, ljudi iz dviju Uprava su sve dogovorili i onda me obavijestili.
Istu večer smo se u Hotelu Marjan na razgovoru sa Brankom Zebecom našli Brane Oblak, Goran Jurišić, koji je također postao član Hajduka i ja, a Rora nikad nije došao u Hajduka. Zebec mi je kazao da sam bio njegova velika želja, dogovoren je prvi sastanak na Starom placu sutra u deset sati...
Kad ujutro, umjesto Branka Zebeca, u svlačionicu su nam doveli novoga trenera, bio je to Tomislav Ivić! Noć prije, samo dva, tri sata nakon što smo s njim razgovarali u Hotelu Marjan, Branko Zebec je dao ostavku...
... Jeste li pomislili što će biti s vama pošto je otišao trener koji vas je želio kao pojačanje Hajduka?
- Bio sam malo zbunjen, ali je sve odmah razriješio Tomislav Ivić kazavši mi: „Meškoviću, sretan sam da je Hajduk dobio tako kvalitetnog vratara!“ Inače, „bijele“ su napustili sjajni vratari Radomir Vukčević i Ante Sirković, uz mene su u klubu bili vratari Ivan Katalinić i Vjeran Simunić...
Splitska kaznena ekspedicija
Vaša prva velika utakmica u dresu Hajduka bila je šokantna za vas: u Splitu, na Starom placu, pred 30.000 gledalaca Hajduk – Dinamo 2:3!
- Uoči utakmice mi je moj dragi šjor Nedo Petranić Kanta rekao: „Slušaj, Hajduk može bit predzadnji i ispast iz Prve lige, ali nećemo bit tužni samo ako – Dinamo bude iza nas, ako bude zadnji!“ Ušao sam napaljen u tu moju prvu utakmicu na Starom Placu, bio je to susret drugoga kola, u prvom kolu smo golom Jurice Jerkovića pobijedili Vojvodinu u Novom Sadu, branio sam odlično.
Već nakon pola sata vodili smo Dinama sa 2:0, oba gola postigao je Jurica Jerković, Dinamo je bio razbijen. Onda je pred kraj poluvremena Mladen Ramljak smanjio na 2:1, bio je to zaista slučajan gol, a kad je na samom kraju poluvremena igrač Dinama Srećko Huljić izjednačio na 2:2, Stari plac je zanijemio...
U drugom poluvremenu smo sabili Dinamo pred njihov gol, Željko Stinčić je obranio neke teške lopte, a onda, samo četiri minute prije kraja, Drago Vabec je šutirao iz daleke, lopta je nekoga udarila u nogu, dobila čudnu putanju, i preko prstiju mi ušla u rašlje: Dinamo je pobijedio sa 3:2! Bio sam u šoku, najvećem šoku u životu, cijelu noć nisam spavao, nisam znao što ću sa sobom. Kao ni sedam dana kasnije, kad smo u Boru izgubili sa 1:0...
... A onda je nakon te utakmice počeo veliki uzlet „bijelih“!
- Da. Krenuli smo silovito, i od te utakmice u Boru, pa skoro iduće tri godine, postali stroj za mljevenje protivnika. Bili smo jedna duša u jedanaest tijela! Disali smo kao jedan. Hajduk je u tim godinama sredine sedamdesetih godina prošloga stoljeća bio dominantna momčad u prvenstvu Jugoslavije.
Nitko nam nije mogao ništa, osvajali smo naslove prvaka i Kupove maršala Tita, Crvena zvezda, Dinamo i Partizan umirali su od straha dočekujući nas jer su znali da im u goste stiže – splitska kaznena ekspedicija! Nitko nije imao rješenje za našu igru, dok su, kako mi Bosanci kažemo, skontali što to mi igramo, utakmica za njih već je bila izgubljena...
Mešković, Džoni, Rožić, Buljan, Holcer, Peruzović, Žungul, Mužinić, Oblak, Jerković, Šurjak, Mijač, Boljat, Đorđević, Jovanić, Jurišić, Poldrugovac, Gluić, Šalov, Luketin, Kurtela, Matković, Smolčić, Duplančić, Šalov, Katalinić, Simunić... Sigurno sam nekoga zaboravio iz te zlatne generacije šampionskoga Hajduzka. Plus sjajni strateg Tomislav Ivić!
- Bili smo klub koji je zaslužio biti prvak Europe! Imali smo veliku momčad, velikoga trenera vizionara nogometa Tomislava Ivića i veliku i moćnu upravu kojoj je na čelu bio Tito Kirigin. Imali smo sve preduvjete za doći na vrh Europe...
... Ali su na put ka tome cilju stali Saint Etienne i PSV!
- Dva poraza koja su mi, i dan danas, nakon tri i po desetljeća, još uvijek nejasna. Imamo 4:1 protiv Saint Etiennea u prvoj utakmici, pola sata prije kraja u revanšu imao rezultat 1:1 i – izgubimo sa 5:1!? Zazvučat će čudno, ali tu utakmicu sam branio odlično, a svi mi kao da smo bili uspavani, kao da smo odigrali susret u nekakvom magnovenju. A Francuzi su letjeli po travnjaku, poslije sam puno puta čuo da su bili dopingirani.
Ne znam je li to istina, ali ako su nešto popili da sebi daju snagu, nama su nešto dali da nas uspavaju... A PSV? Dobili smo prvu utakmicu sa 2:0, u revanšu u Eindhovenu izgubili 3:0. Sudac Erich Linemayer iz Austrije nas je teško oštetio, ali smo promašivali takve šanse da smo i pored sudačke nepravde mogli dalje. Vjerujte: Hajduik je te dvije godine imao momčad zrelu za postati europski prvak!
Hajduk je 1974. godine dao čak sedam reprezentativaca na Svjetsko prvenstvo u Njemačkoj! Tamo su bili: Mešković, Buljan, Peruzović, Oblak, Jerković, Mužinić i Šurjak!
- To je bilo logično s obzirom da je Hajduk bio najjača momčad u Jugoslaviji. Te godine mogli smo učiniti puno više, možda je reprezentacija Jugoslavije zaslužila biti barem u polufinalu. Ali, došlo je do velikih problema unutar reprezentacije...
... Pa je stvar morao rješavati čak i Josip Broz Tito!
- E, ali Tito nije ništa riješio. Kad smo nakon plasmana u drugi krug shvatili da nas vodstvo Nogometnog saveza Jugoslavije vara, da ne ispunjava ono što smo se dgovorili, nas 22 igrača, na poziv kapetana Dragana Džajića, otišli smo u jedan park i održali sastanak. Odlučili smo: dajte nam dogovorenoi ili bojkotiramo Svjetsko prvenstvo! Nastala je panika, za sat vremena su nam po sobama isplatili dugovanja, ali je mir u reprezentaciji narušen.
Izgubili smo, slobodno mogu kazati, nesretno od kasnijih svjetskih prvaka Njemačke sa 2:0, te od Poljske i Švedsje rezultatom 2:1. Gramzivost vodstva tadašnjeg YU nogometa učinila je da nismo otišli toliko daleko koliko smo vrijedili. A kao ilustracija toj nevjerojatnoj pohlepi čelnika Nogometnog saveza Jugoslavije stoji činjenica da nam nisu dali uzesti poklone, 22 televizora u boji za nas 22 reprezentativca, sve dok svi članovi delegacije nisu dobili isti TV u koloru. Strašno!
Dodavanje rukom do centra
Vratimo se godinama koje ste proveli u dresu Hajduka. Splićani vas pamte po nadimku – Mate!
- Ostao sam Mate za sva vremena. Od tih mojih splitskih godina provedenih na vratima Hajduka, kad kod čujem da netko kaže – Mate – ja se okrenem. Iako taj zove nekoga drugoga Matu... Bilo je to na utakmici s Veležom. Znala se taktika „rođenih“: visoka lopta ide na sjajnog centarfora Dušana Bajevića, on je spusti nekome na šut ili glavom gađa vrata. Kazao sam našim obrambenim igračima da se miču iz peterca, da te nabačene lopte ostave meni.
Sjećam se, izašao sam s crte gola na jedan centaršut, krivo sam procijenio let lopte, vidio sam da je ne moju dohvatiti s dvije ruke, izvio sam se najviše koliko sam mogao, uhvatio je jednom rukom, otrčao do šesnaesterca i rukom je dodao Brani Oblaku koji je bio negdje oko centra. Čuo sam da naši navijači na Starom placu skandiraju: Mate, Mate! Nisam imao pojma kome to skandiraju ime i plješču, nakon utakmice mi je Dražen Mužinić kazao: „Meško, evo si posta Mate!?“
Odgovorio sam mu: „Frfa, nema šanse da su to skandirali meni. Ne znam zašto bih ja bio Mate!“ A uvečer, na večeri u Dva Goluba na Sustipanu, kod mojih dragih Zele i Stipe, prišao mi je Zele rekavši: „Mate, ti si od večeras Mate!“ I ostao sam Mate do danas! U sjećanjima svima kojima srce kuca za Hajduka. Kao što i moje srce kuca za moje „bijele“...
Ostalo je zapamćeno to vaše hvatanje lopte jednom rukom, vaše dugo dodavanje rukom do centra, vaši zeleni i žuti dres, s crnom trakom sa strane...
- To hvatanje jednom rukom se dogodilo slučajno, a kad sam shvatio da to mogu činiti, gotovo da nije bilo utakmice gdje to ne bih uradio. I odmah dodao rukom dugu loptu, najčešće Brani Oblaku, a bila je varijanta da mi se otvore Jurica Jerković ili Ivica Šurjak.
Kad je Tomislav Ivić vidio da imam tu moć dodavanja lopte rukom na 40-50 metara udaljenosti, onda je radio situacione treninge u kojoj sam, tako je ispalo, ja bio začetnik kontranapada. Znali smo iz takvih akcija u dva poteza zabijati golove... Dresovi zelene i žute boje? Bili su to Pumini dresovi, poklonio mi ih je Ante Dujmić, u to vrijeme bio je običaj da vratari imaju crne dresove. Ja sam forsirao one dresove zelene i žute boje...
Pamti se i vaš uvijek friško oprani fiat 1300 bijele boje...
- Ma, imao sam ga vrlo kratko. Nakon nekoliko mjeseci kupio sam BMW 2002 narančaste boje. Sjećam se da je dragi šjor Kanta govorio: „Niko nema čist auto ka naš Mate Mešković!“
Pričalo se i pisalo kako imate problema s vidom, da vam je napor braniti pod reflektorima!
- To je nešto najsmiješnije što sam ikada pročitao o sebi. Zato jer to naprosto nije istina. Nikad nisam imao problema s vidom, niti sad, u 64. godini imam ikakvih poteškoća te naravi. To je jednostavno bila – izmišljena priča!
Niste bili čest posjetilac restorana, diskoklubova, Split vas ne pamti po noćnim izlascima...
- Stari plac, restoran “Dva goluba”, šetnja po Pjaci i Rivi i moj stan. Nisam ja bio od nekakvih noćnih provoda...
Poslije Hajduka postali ste vratar nizozemskog AZ Alkmaara...
- Da. I tamo osvojio kup. Tukli smo u finalu moćnoga Ajaxa kojega je trenirao moj dragi trener Tomislav Ivić. Nakon tri godine u Nizozemskoj, zvao me je Chelsea, ali ja sam učinio najveću pogrešku u životu i vratio se u Tuzlu, u svoju Slobodu. I gadno se prevario jer su me moji prevarili. Ali, ja ne volim o tom ružnim stvarima... Poslije sam završio Višu trenersku školu, imam i najveću trenersku UEFA licencu.
Bio sam u stručnom timu reprezentacije Jugoslavije na Svjetskom prvenstvu 1990. godine u Italiji, šef tima bio je moj dragi Ivica Osim Švabo. Radio sam desetljeće i pol u Ujedinjenim Arapskim Emiratima. Kao igrač i kao trener doživio sam mnoge velike uspjehe, ali, molim vas, zapišite da je moja najveća sreća u životu moja obitelj: supruga Azra, sinovi Amir i Samir! Amir se oženio Melikom, rodio im se sin, moj unuk Amar. Ponosim se da su mi oba sina magistri, završili su američke fakultetet, obojica su uspješni poslovni ljudi...
Postali se djeda. Znate li da morate upisat suprugu na fakultet: da ne spavate s babom nego sa studenticom!
- Evo, poslušat ću vas. S tim da ću vam nešto odgovoriti na to: bolje je spavati s mladom babom nego sa starom curom! Je l’ ovo dobro?
milorad bibić
Eksplozija emocija
Jedva čekam u veljači doći u Split na proslavu stotog rođendana Hajduka. Znam da su tražili moju adresu, moj broj mobitela, radujem se susretu s mojim dragim suigračima, prijateljima, s mojim najdražim Hajdukom i mojim Splitom kojega volim kao svoju Tuzlu.
Znam da ću, nakon toliko godina koliko nisam bio u Splitu, doživjeti eksploziju emocija, ali ako suze i poteku, biti će to suze radosnice. Splićani i hadukovci, eto Mate k vama u veljači, na stoti rođendan našega Haduka. Radujem vam se, ušli ste mi u dušu i srce!
Sudar aviona
Zvao me je Ante Dujmić, kazao da me zove Stuttgart. Nekako smo se uspjeli ugurati u čarter Split-Koeln, prtljaga je već bila u avionu. Onda mi je Ante rekao: “Ajmo čekat direktni let za Stuttgart, kako ćemo večeras iz Koelna za Stuttgart!?”
Vratili su nam prtljagu iz aviona, poletjeli su bez Ante i mene. Taj avion Inex-Adrije se sudario iznad Vrbovca s jednim britanskim avionom. Svi su poginuli, njih, čini mi se, 176! Strašna tragedija. A ja sam trebao letjeti tim zrakoplovom...
