u redu je,to se odnosilo na prezentiranje onoga sta zeli napraviti od momcadi,kako ce momcad izgledat i iza koje momcadi ce stati
eto ispricavam se,ne kroz javni natjecaj,vec kroz prezentiranja svojih ciljeva i nastojanja!

i spomenuo sma strucni kutak tog izbora da se nadje najbolje rjesenje za Hajduk
ali eto,kao sma pogrijesio,ispricavam se

Pa forumi i postoje da se na njemu kritički pišemo o bilo čemu, zamisli kad bi forumi postoali mjesto di se sam nešto veliča, čestita, hvali ja prv ne bih to nikad pročitao. I u pravu je palenta, riječ utopija ne postoji, ona je samo sredstvo da oni koji ne žele da se nešto mijen ja manipuliraju s nekim(vinko to si ti i tvoji"mi"). Šta je po pitanju Hajduka za tebe utopija, šta ja želim da postanemo klub ala Ajax, barce.....zbog čega ne .....objasni mi, misliš da su ljudi koji tamo žive pametniji,racionalniji ,pošteniji reci mi ti....Ja želim  da Hajduk bude poput lyona, werdera, totenhama.....jer znam da može. To šta mi plazimo za Europom , i šta mislimo da nešto što su oni učinili mi ni ne smimo pomislit učinit nema veze s ničim.  Sve se može prominit, ama baš sve....ali svijest ,i ponos ljudi tesko i jako sporo,pa ako ti kao navijač Hajduka ne težiš da mi ne budemo ko veliki europski klubovi, onda je to veliki problem, i to je plodno tlo za manipulaciju i kriminal u Hajduku. Mogao bi o ovakvim stvarima pisat još satima.

bemti život.dođem nakon 3 dana,na topicu se nakotilo 15 stranica,dovoljno mi je bilo vidjeti ovu zadnju i sve mi je jasno da nisam ništa puno propustio

SRETAN ROĐENDAN NAJDRAŽEM KLUBU SA MALIM ZAKAŠNJENJEM

o ostalim stvarima kasnije,ne bih htio kvariti raspravu 

Dobri dan,ljudi.
Aj da se malo javin nakon jučerašnjeg šušura.Ovo šta su Split i Dalmacija napravili povodon 100 godina našeg voljenog kluba
ostat će meni a nadan se i svima nama jedna od lipših uspomena u životu.
Sto godina proslavit sa svojon familijon,dicon,prijateljima u onakvom dekoru,ozračju nemore niko platit.
Ovo je nešto što me čini ponosnin Šta san Hajdukovac,sta san Hrvat šta san stanovnik ovog našeg dalmatinskog podneblja.
Ponosan šta mi je pokojni stari usadija ljubav prema domu,rodnoj grudi i našeme Hajduku.
Pokušavan nešto slično prinit i na svoju dicu,po jučerašnjem danu čini mi se da san na pravom putu...
I suza mi na stadionu krene,suza radosnica,kad se s njima zagrljen,i zagrljen s ljudima poznatim i nepoznatim odvažin sa njima zapivat pa neka u grlu zapinje onu Cocinu "Kada umren umotan u bilo".
Prvi naslov europskog prvaka Jugoplastike, Ivanišević Wimbledon ili ovo jučer,sve su to u životu lipe uspomene ali ova jučer ostat će mi uistinu srcu najdraža(osin rođenja dice dakako).
Jer Hajduk se postaje, Hajduk se živi.
Ne želim ovom prilikom komentirat utakmicu,ni upravu,ni šta grad Split nije da ni kune navijačima i pomoga u organizaciji slavlja,jer je to njihovo slavlje,a grad je ka većinski vlasnik.
Samo bi još doda Cocinu:

Hajduče ponosan budi
tebe tvoje dite uvik jubi

ajmo prvo napraviti red,pa napraviti uvjete,pa napraviti zakonitosti treniranja
pa postaviti neke kriterije dolazaka,odlazaka

prvo se mora odluciti ko ce vodit hajduka,ko ce vuci poteze,ko ce za sta odgovarat.kao u cijelom sustavu,treba napraviti reviziju poslovanja,sistematizaciju posla,preuzeti odgovornost,dati kratkorocni,dugorocni projekt razvoja Hajduka
ne treba to biti bogzna sta,ne treba ni obecavat naslove

ali Hajduk mora ici svaku utakmicu na pobjedu,igrat napadacki,zivit profesionalno,imat normalne uvjete za trening,redovita primanja na placi,odnose unutar momcadi

hijerahija kluba!

to nije utopija,to je ono sta se mora napraviti u seoskoj firmi a ne u Hajduku!

recesija je!

i uvijek se ovakva slavlja spominju,nakon 16 godina prvaci,pa Varazdin cijeli u bijelom,pa Liga prvaka,dvostruka kruna i uvijek neko ludilo,vrijeme je da pocnemo titule slavit,pobjede nad europskim klubovima,a ne rodendane!

Teorija, naravno, bez prakse ništa ne znači. Znao je to i Ivić kojega je, sukladno stipendiji, po povratku pod Marjan čekalo trenersko mjesto u RNK Splitu ili posao u – škveru. Ili – ili. Ili jesi ili nisi...

- Barba Luka Kaliterna je Splita iz zonske lige uveo u drugu ligu i reka mi da je njemu dosta i da ja nastavim dalje. Pod mojim vodstvom Split je bio peti u drugoj ligi i svi su to slavili kao veliki uspjeh. I uprava i igrači i navijači bili su zadovoljni, ma svi osim mene. Bio sam i ja svjestan dobroga rezultata, ali sam još više bio svjestan da da je moj rad bilo najobičnije kopiranje onoga što sam naučio školi. Nije tu bilo nadgradnje, to je bio štreberski, a ne pravi trenerski posao.

A onda...

- A onda je Hajduk raspisao natječaj za trenere u omladinskom pogonu jer je Biće Mladinić otišao raditi s reprezentacijom. E, što se čudite, natječaj je bio raspisan. Javio sam se te dobio posao trenera juniorske momčadi.



- Pet sam godina bio trener Hajdukovih juniora, a sa šjor Titom Kiriginom sam za to vrijeme razgovarao samo tri puta. Prvi put se to dogodilo u trećoj godini moga rada kad je tadašnji trener seniora Slavko Luštica pozvao Mićuna Jovanića da zaigra za prvu ekipu, pa kad je ovaj bio najbolji igrač na terenu svi su shvatili da se u omladinskoj školi nešto događa. Pa je onda sljedeću nedjelju bio pozvan Ivica Šurjak, pa nakon njega Dražen Mužinić, pa kako je koji dolazio, tako više ne bi odlazio, a u klubu su shvatili da je to put kojim Hajduk treba ići. Dakle, stvaranje, a ne kupovanje igrača.


Naslijedio sam dobru Bićinu selekciju, a iz nižih uzrasta su mi dolazila djeca koju su trenirali Vojo Kačić i Mili Buterer tako da nitko nema pravo reći kako sam ja jedini zaslužan za uspjeh. A stvarno smo bili uspješni. U tih pet godina moji su juniori osvojili tri prvenstva i dva kupa. A sve to u praktički nemogućim, sirotinjskim uvjetima. Vježbali smo u dvoru, kad bi to netko vidio mogao se samo smijati. No, meni nije bilo do smijeha, nego do rada. Morao sam se samo prilagoditi. I onda sam počeo izučavati barba Lukin rad u Hajdukovim počecima te sam razvio metodologiju tehnike automatizma. Dakle, sve sam bazirao na ponavljanju jer bez ponavljanja nema ni učenja. Plod takvog rada su i rezultati. Prvo s juniorima, a kasnije i sa seniorima.

Meni se čini da se preseljenjem na Poljud Hajduk nije snašao. Dok je bio sirotinja bio je bogat, a kad je postao bogat, preko noći je osiromašio.

- Ajmo dalje. Nakon osvojenog kupa mi je opet prišao Kirigin i pita me: 'A šta sad?'. 'A, ništa', ja ću njemu. 'Sve ostaje isto. Ako može, ja bi bio pomoćnik prvome treneru i da me klub pošalje na specijalizaciju u Arsenala'. 'Može, ionako smo za iduću sezonu sve dogovorili s Brankom Zebecom, kad se vratiš iz Engleske bit ćeš mu asistent', odgovorio mi je.

Je, ali ne ovakva kao danas. Evo, čitam da su sad za pripreme u Turskoj potrošili 85.000 eura. A bili su tamo već, koliko, barem pet, šest puta. Pa, znate li vi koji je to novac?! Umjesto da svake godine idu na skupe zimske pripreme taj su novac mogli uložiti u infrastrukturu za omladinsku školu, čudo su mogli napraviti. Mi smo se u dvoru pripremali i cijelu smo Europu dovodili u taj naš dvor, bili smo sirotinja s najvećim bogatstvom što postoji, a to je znanje. Pa, moje su treninge špijunirali i najveći svjetski treneri. Nisu imali obraza sami doći, pa su slali svakakve ljude da gledaju i prenose im što radim. A mogli su slobodno doći do mene i sve bih im rekao. Neka slušaju i uče. To je moja poruka i današnjim trenerima, slušajte i učite, obrazujte se, pa ja sam pet godina krvavo radio u s juniorima prije nego što sam dobio priliku voditi prvu momčad. Naša je zemlja čudo, mi i Katalonci imamo najtalentiranije sportaše na svijetu, ali ako te mlade ljude ne bude imao tko učiti, oni će propasti. Kao što su već mnogi propali.

- Nikad nisam bio strog trener. Iako sam znao i ošamariti igrača. E, što se čudite, znam da je danas vrijeme u kojem igrači šamaraju trenere, ali tada je bilo drugačije. Uostalom, pitajte Mužinića ako ne vjerujete. Jednom je, čini mi se da je to bilo na 'Kvarnerskoj rivijeri', pet minuta prije kraja utakmice napravio glupost i dobio crveni karton. Poslije mi je u svlačionici počeo nešto odgovarati, a ja njemu šamar da se okrenuo oko sebe. I onda se mali Vušković, a otac mu je bio čunka u klubu, pobuni i kaže: 'A šta je, oli ćete nas sad poć i tuć?!', a ja i njemu šamar, samo što se ovaj dva puta okrenuo oko sebe. Nakon svega me ispred stadiona čekao Mužinićev otac koji je isto bio na utakmici i vidio što mu je sin učinio. I pita me on: 'Šjor Ivane, jeste li stvarno opalili šamar mom sinu?'. A ja mu kažem 'jesam' i sve čekam kad će me sastaviti sa zemljom. A on će meni: 'I neka ste, samo, tribali ste mu jedan šamar odvalit i po drugom obrazu'. Eto, takva su to vremena bila. Ti momci su bili odgojeni u svojim obiteljima, a to je odgoj koji se ničim ne može nadomjestiti.

FIFA i UEFA nanose mladima štetu

- FIFA i UEFA rade veliku grešku što dopuštaju mladim igračima da praktički bez odštete mijenjaju klubove. Dok sam bio šef omladinske škole u Standardu iz Liegea pet najboljih momaka su nam oteli Francuzi. I, znate što se dogodilo? Niti jedan od njih nije postao igrač, svi su se 'izgubili'. A od onih što su ostali kod mene trojica su sada belgijski reprezentativci. Onoj petorici prekinut je kontinuitet rada te, premda su bili najtalentiraniji, nisu uspjeli, dok su ostali, samo zahvaljujući radu, napravili karijeru. Ma, mene i danas iz Belgije zovu, pitaju za zdravlje i čestitaju mi blagdane i rođendan.

Moram izdvojiti Branu Oblaka

- Najbolji igrač Hajduka kojega sam trenirao? Kojega sam najviše volio? Uf, teško je reći. Svi su oni davali maksimum. Ipak, jednoga moram izdvojiti, on nam je donio dimenziju više i omogućio da izgradimo prepoznatljivi stil igre. A to je Brane Oblak. Doveli smo ga iz Ljubljane da igra nešto što nikad nije igrao. U Olimpiji je bio lijevo krilo, a Boškov i Miljanić su ga u reprezentaciji koristili kao veznog igrača. A kod mene je bio klasični centar s potpunom slobodom igre. Odvlačio je pozornost protivničkih obrambenih igrača i omogućavao nam da nakon akcije Jerković – Šurjak – Žungul zabijemo gol s prve stative. Dok bi suparnici shvatili što se događa mi smo već osvojili prvenstvo. E, ta prva stativa je bila naše najjače oružje. A do savršenstva smo je doveli upornim ponavljanjem na treninzima, bio je to čisti automatizam, a protiv automatizma nema obrane. Gotov si, prije ili kasnije. A meni je automatizam u Hajduku, što s juniorima, što sa seniorima, donio 12 titula, šest prvenstava i šest kupova.