Još da si joj ga i utopija...

Ma pretpostavljam da oni to znaju, dijeljenje na mi i vi sam namjerno stavio u navodne znakove jer sam samo karikirao...
Lipo je sanjariti, ali nije normalno izgubiti osjećaj za realnost zbog toga
Realnost je da Keruma može maknuti samo osoba koja je jača od njega, time i prljavija... A tko god i da dođe, osim ljubavi prema Hajduku imati će i osobnog interesa, šta je logično, jer neće jedan Andabak potrošiti masu novaca samo iz ljubavi...
Takvo nam je društvo, takav je kapitalizam...

Ovo je priča o prvoj velikoj Hajdukovoj zvijezdi, igraču kojega su ondašnji vladari euro nogometa poput Čeha(ali i drugih- primjerice Talijana) smatrali jednim od najboljih u Europi, i željeli ga dovest u svoje redove, u čemu je prrednjačila praška Slavija.

ime mu je Nikola Gazdić, a obzirom na njegovu ćud i kuštravu, kovrčavu kosu nadimak mu je bio Janjčić.

Prvi je igrač koji je u dresu Hajduka zabio 100 golova. Svi stariji koji su ga se sjećali ko igrača su redovito uz imena legendarnog trojca Beara-Vukas-Matošić navodili i Gazdića kao četvrtog u društvui najboljih svih vremena.

Međutim, ovo i nije priča o njegovoj igračkoj klasi, bar ne u prvom planu. Ovo je priča o srcu.

Zagreb je prije 2. rata imao tri velika nogometna kluba: Hašk, Concordiu i Građanski. Zanimljivo je da ni s Concordiom ni s HAŠKOM Hajduk nikad nije imao napetosti, trzavica i sličnih problema- utakmice su više manje protjecale u sportskom, gotovo prijateljskom duhu, za razliku od utakmica s Građanskim. Tu se od samog početka, od doslovno prve utakmice koju su ta dva tima odigrala vidjelo ogromno nadmetanje, volja za pobjedom, koji će se vremenom roditi u najveće rivalstvo hrvatskog sporta, usudio bih se reći.

Prva utakmica odigrana je u Zagrebu 1913. i Građanski je bolji s 3:2.
Iduća je ona bitna za našu priču- igra se 6 godina kasnije, opet u Zagrebu, dakle 1919.
Velik problem bilo je putovanje- put do Zagreba i nazad uz najkraći mogući boravak u Zg i igranje utakmica protegnuo se na čitavih 7 dana! Infrastruktura je za današnje pojmove bila-upravo nezamisliva.  
Vrlo važno je napomenuti da su igrači tada bili amateri, većinom studenti ili zaposleni, te njihovim poslodavcima/profesorima „tamo neka nogometna utakmica“ nije značilo skoro pa ništa, sedmodnevno izostajanje s posla ili studija u Beču, Pragu ili Pešti predstavljalo je ogroman problem. Ipak, konačno je momčad skupljena, najbolja moguća i otputovala u Zagreb.  Derbi završava prekidom kod rezultata 2:0 za Građanski usljed toga što su Splićani nezadovoljni navodno pristranim suđenjem napustili teren, a bilo je i fizičkih obračuna. Hajduk je  na zg turneji odigrao još i 1:1 s Concordiom i izgubio 0:4 od HAŠK-a.

Vijesti o dva poraza, posebno o onom kontra Građanskog, doslovno je čitav Split, tada gradić od svojih 20-ak tisuća ljudi, digla na noge. Ubrzo se prošiirila priča o navodnom nezalaganju, pa čak i izdaji, puštanju utakmice. Netko je "morao" biti kriv. Pod pritiskom javnosti, neiskusna uprava kluba donosi drakonsku odluku- isključuje iz kluba najboljeg igrača i strijelca- Gazdića. Siroti Janjčić je preko noći od idola Splita i Dalmacije postao, blago rečeno, "persona non grata" u svome gradu, i od srama se nije želio vratiti u Split, iako optužbe nisu imale veze s istinom, te je iz Zagreba otputovao u Beograd u kojemu provodi iduće 2 godine.

Ono što nitko nije ni pokušao uzeti u obzir je činjenica je Gazdić te utakmice igrao ozljeđen, na svoju odgovornost, nikako ih ne želeć propustiti, i umjesto da ga se cijeni zbog toga- pribijen je na stup srama.

Vremenom, stvari su se smirile, porazi polako zaboravili, a Hajduk je nastavio dalje. Baš kao i Građanski, koji je kroz iduće dvije godine odigrao niz odličnih utakmica kontra nekih od najboljih ekipa Europe.
Ubrzo, rodila se ideja o novom dvoboju, po prvi put- u Splitu.

I, za Hajduk, taj 22. Svibnja 1921. Postat će, rekao bih, preloman trenutak u povijesti prijeratnog Hajduka. Od tada bijeli će se sve tamo do pred kraj 30-ih kretati uzlaznom putanjom.

Građanski stiže u Split osokoljen odličnim rezultatima koje ostvaruje, i nimalo ne sumnja u pobjedu. Bahatost je išla do te granice da su neki od njaboljih igrača tog kluba na Hajdukovo igralište stigli u fijakeru!

Čuvši za taj „revanš“, Nikola Gazdić, tada već ozbiljno obolio od tuberkuloze, šalje pismo u Split, Hajduku, u kojemu moli tadašnje autoritete- predsjednika Šoru, igrača-trenera Mantlera i , iznad svih- Luku Kaliternu, tada već neprikosnovenog autoriteta među igračima- da se vrati, da ga puste da odigra još makar samo tu utakmicu, pa neka mu je i zadnja,  iako je bio tek u srednjim dvadesetima.
Iz Hajduka stiže odgovor u pomirljivom tonu(Janjčiću, vrati se!)- i Janjčić se vraća u svoj Split, potiho, gotovo skrivećki, i opet moli Kaliternu i Mantlera da ga postave u igru, iako su ovi već odredili postavu bez njega i pripremili utakmicu. Ipak, oni pristaju, i na teren, pred tada nevjerojatnih 5000 ljudi istrčava i Gazdić.  Ne treba ni govoriti da je interes za utakmicu bio nezapamćen, a navijači posve iznenađeni Gazdićevom prisutnošću na terenu.

Stariji poznavaoci igre kažu da je to i do dan danas bila najbolja partija jednog igrača u bijelom dresu, bez obzira na sve velikane koji su slijedili.
Građanski je poveo rano, već u 15. Minuti golom Graneca.
Tada na scenu stupa Gazdić i nizom efektnih poteza, ponajprije- driblinga i prodora izaziva posvemašnju pomutnju u plavoj obrani koja ga , iako pokušavajući na sve načine, ne uspijeva zaustaviti.
Zauvijek ostaje zapamćen i izjednačujući gol koji je zabio Vrđuki tog dana: izbacio je iz igre driblinzima čak četvoricu protivničkih igrača, izišao sam pred vratara , fintirao snažan udarac, da bi, nakon što je vratar pao, samo preskočio loptu, koja je pored ležećeg vratara ušetala u mrežu.

Hajduk nastavlja sa silovitim napadima i Gazdić iznuđuje jedanaesterac  kojega Mantler zabija za konačnih 2:1!

Emocije su proključale, sad već skoro i čitavih 10 000 ljudi opsjeda Hajdukovu baraku i čeka igrače da izađu da podijele radost. A u baraki- drama. Janjčić kojega su baš razdragani navijači i unijeli u baraku plače od sreće, ali, nažalost, vrlo brzo počinje i iskašljavati krv. Igrači ga na rukama nose u staru splitsku bolnicu na zaprepaštenje svih 10-ak tisuća prisutnih.

Janjčić umire svega koji dan iza toga.

Iako je znao koliko je ozbiljno bolestan- to nikome nije rekao, skrivao je to od svih u strahu da bi mu zabranili da igra. Iako je posve nevin doslovce protjeran, ne samo iz svoga Hajduka, već i iz svog Splita- moli da mu dopuste da se vrati, moli da mu dopuste da makar još jednom zaigra.
Srce. SRCE.

Pogreb je, kažu knjige, bio najveći koji je Split do tada vidio.

A Miljenko Smoje je napisao: „Ima tići(ptica), oni specijalni tići pivači(pjevača), koji prid smrt zapivadu onako kako nikad nisu u svome životu zapivali.
Svi falšeti, sve note, sve skale, koloraturi, sve se to spoji u jednu veličanstvenu ariju i u lipoti te mužike spojidu se sa nebon i zvizdama.“

Ovaj čovjek je BOG, to je ljubav prema Hajduku, prema nogometu... Vrhunski tekst,svaka čast.

Suze su mi krenule dok sam čitao ovo

Dokumentarac:

http://www.megaupload.com/?d=LX33HZ3U

fenomenalan tekst! fenomenalna prica!
jedan tjedan,umjesto trening pustiti par filmova,par tekstova procitat!

vinko,relanost je takva,ali najveci su oni koji iskoce iz realnosti i ne mire sa takvom realnoscu!

Di bi završili kad bi još o politici počeli pričat. Nećemo politiku u našu butigu.
Ja san možda sretnik šta pantin "utopijskog" Hajduka,slavnog iz konca '70-tih i '80-tih i gledan ovog današnjeg,lošega,ma mi nije ža jer je to moj klub s kojin se dičin ma kako loši ili dobri igrači bili.
U mom se okruženju ugasija klub koji bi dogodine slavija sto godina,osnovan novi sličnog imena ma nije to to.
Politika je sve to omogućila,šta bi sad tribalo da i Hajduk krene istin stopama.
Neće,jer Hajduk ima puno veću silu iza sebe koju triba pravilno akumulirat i usmjerit.
Od Pertha do Argentine,od Vancuvera preko Helsinkija do Johannesburga,svugdi ima baren jedno srce koje kuca za Hajduka.
Samo triba shvatit da smo i mi ljudi stanje kakvo je u državi,pa time i u Hajduku omogučili glasajući ili birajući direktno ili indirektno vlast odnosno upravu.Ne ja,ti, nego mi, ljudi.
Svit nema volje za prosvjed,borbu nego se samo sipaju beštime sebi u bradu zašto to mora bit tako,a realni život je borba svaki dan za topli obid na stolu jer ima svita tu blizu, među nama, kojima je i to danas "utopija".
Jebote,nisan tija o politici a kako je krenilo skoro san i elaborat o njoj napisa.Skužajte

istina i sam Smoje je u svojoj kronici Splita u knjizi Velo Misto, motiviran likom i djelom Nikole Gizdica stvorio lik po njemu.
Oni koji citali i gledali Velo Misto sjetit ce se da je to 'mali Rico'.