Teško je bilo zaustavljati suze, emotivan je bio oproštaj starih hajdukovaca od Ante Dorića. Kroničar, povijesničar, najveći navijač – osoba koja je bila dobri duh Hajduka, Torcide....

Da mi je dočekat 100 godina Hajduka .... ponavljao je Ante Dorić kao nekakvu karmu. Eto dočekao je, ali nije proslavio... Hajduk i Torcda izgubili su člana svoje obitelji.

Službeni Hajduk poslao je svoje kadete, kuću „bijelih“ predstavljali su Petroslav Sapunar i Josip Grbić i glasnogovornik Nikica Vukašin, pedesetak „torcidaša“ predvođenih tajnikom Stipom Lekićem diskreno je bilo sa strane, a nekako između svih sakupili su se preostali, treneri, nekadašnji igrači, veterani. Ne samo iz baluna nego i drugih sportova.

- Dragi naš Ante. Koliko smo puta pričali o našem Hajduku. Sve si znao, toliko podataka, toliko priča. Bio si najvjerniji navijač, prijatelj, vođa puta, dobar duh. Znam da ti je najdržaži trofej onaj iz 1991. godine, kada smo Zvezdi odnijeli Kup iz Beograda. A ti si bio vođa puta. Prije dvadesetak dana smo Anti našem odnijeli kući plaketu Hajduka. Otvorio je oči i kazao „lipa li je“ – sa suzama u očima opraštao se od dugogodišnjeg prijatelja Vladimir Geza Schonauer.

I Torcida se oprostila dostojno od najstarijeg među njima, navijača kojem je Hajduk tekao kroz vene.

- Barba Ante naš, ljubav koju ste nam usadili prema Hajduku nas obavezuje da nastavimo tim putem. Učili ste nas kako treba biti uz voljeni klub. Pazi nas odozgo barba Ante, pazite naše dite, našeg Hajduka i gledajte da uvik budemo na vašem putu – oproštaj je u ime navijača pročitao Domagoj Čotić.

Potom je povorka lagano krenula prema poslednjem počivalištu. I kada se uz pjev klape „Kada umrem umotan u bilo“ lijes spuštao u grobnicu „torcidaši“ su paljenjem bengalki odali posljednju počast i pozdrav prvom među njima ...

Adio barba Ante, zagovarajte gori Hajduk i Torcidu, ono što ste za života toliko gorljivo i strastvno radili.