evo ću van opizdit jednu čitabu, nešta šta mi je u glavi već jedno vrime, pa da stavin "na papir"...

puno se, vidin, zadnje vrime piše o mulariji iz naše škole, pa da napišen "par" stvari.
mišljenja san, dapače, uvjeren san- da postoji jedan "recept" izvrsnosti u igri, koji nije nedohvatan, niti ne nemoguć, čak ga ni za hajduk ne smatram nerealnim. zapravo, upravo mi je nevjerojatno kako to niko s jednim izuzetkom danas u modernom nogometu ne primjenjuje- u pitanju je identitet igre. pojam idenztiteta igre neke ekipe, zapravo bolje je reć, nekog kluba- smatram ključnim, posebice danas, u vrime vrtoglave potroišnje, i gubitka ne samo autohtonog pečata nečije igre, već općenito gubitka prepoznatljivosti karaktera i "imena" samog kluba kao sportske organizacije.

dakle, da se prepustin struji misli, nećete zamirit ako malo odužin i učinin jednu paralelu našega hajduka s...

barcelonom! eee da.
fanatični san zaljubljenik u katalonski klub već 20-ak godina. počea san ka i svako dite- svidi ti se dres, volija san one na rige, posebno san volija kombo crvene i plave boje, pa grb(i danas mi je najlipši u balunu), pa camp nou ka uz la luz najveći stadion u evropi, mada nije veličina stadiona bila to šta me impresioniralo, već dimenzije travnjaka, al to san tek kasnije skužija. pa onda igrači koji su redom bili face, svaki na svoj način- romario- boemčina, laudrup- poeta, koeman- profesor, hristo- divljak, guardiola- filozof, zubizarreta- vođa, amor- arhitekt, baski salinas, bakero,txiki, goicochea- fanatični borci, katalonci- ferrer, sergi, nadal, de la pena- lokalni momci...al najviše od svega me zapravo fasciniralo to KAKO barca igra. ne koliko dobro ili loše, nego baš- KAKO!
kasnije san pomalo sve više učija i o klubu i o gradu i o regiji i o onome šta predstavlja, čime se moja privrženost samo produbila, i definitivno zapšečatila posjetima campu na el clasico 06/07, i na 1/4f l.p. kontra arsenala 09/10.

al da se vratin na ono o čemu mislin nešta reć- IDENTITET IGRE.
Barca je, po svim nogometnim statistikama najbolji klub evrope zadnjih 20 godina. A po mome skromnom sudu- zadnjih 7-8 godina igra najbolji balun na svitu, posebno zadnje 3 i evo sad 4. sezonu. Provajte se sitit ekipe koja je ušla u utakmicu s barcon s namjeron da tu istu barcu nadigra u otvorenoj bitci, u nadigravanju, i da je u tome uspila. Sad govorin o guardiolinoj eri- zadnje nepune 4 sezone. Nema takve ekipe. Tvrdin to jer znan. Znan jer gledan doslovno SVAKU barcinu utakmicu, od kupa kontra trećeligaša do ovog zadnjeg el clasica.

Barci se suprotstavit rezultatski ponekad uspijevaju samo ekipe izuzetne fizičke snage, i nesvakidašnje moći koncentracije svih 90 minuti, uz jasno, neizostavno- defenzivnu orijentaciju.
Prosječno- barca ima balun cca 70-75% u nogama. Ima po 7-8 gol šansi, i još toliko pokušaja/poluprilika po utakmici. Zbivanja na terenu se odvijaju cca 80-90% vrimena na polovici protivnika. Barca zabija cca 3 gola po utakmici(preklani je u ligama petice samo 5-6 klubova uspilo pribacit 2 gola u prosjeku- da osvistite sebi koja je to brojka!), prima manje od 2 gola u 3 utakm,ice, radi cca 7-8 faula po utakmici, ima i po 3-4 puta više dodavanja od protivnika(!!!)...
I još more toga...
Poanta- igraju igru kojom su izrazito dominantni. Pa dobro, kako? Jeste se ikad upitali kako? Ja jesan, miljun puti, i uvik bi vrtija u glavi usporedbu s hajdukon, naravno, na jednoj drugoj razini klase/kvalitete...

Pokušaću dat jedan presjek geneze te igre kakvu barca danas igra.

Priča počinje tamo 70-ih dolaskom jedne od, a možda i najutjecajnije nogometne ličnosti, s aspekta kreiranja igre, u povijesti igre uopće, na čelo kluba- Rinusa Michelsa, rečenog- Generala(od fife proglašen trenerom stoljeća!).
Čovik je ni manje ni više nego tvorac onoga šta zovemo TOTAALVOETBAL, kako to nizozemci kažu. I nakon ajaxa(još jednog kluba kojemu se iskreno divim, mada danas prolazi ne baš blistavo razdoblje) odlučija je temelje svoje nogometne filozofije postavit i u barceloni.

Istinu govoreć, svaka ideja se razvija postupno, rijetko koja bljesne, onako iz vedra neba, pa tako je pošteno reć i to da su se zameci totalnog ogometa mogli vidit već i kod Johna Reynoldsa, Michelsova mentora, engleza koji je ajax učio nogometu još u međuratnom razdoblju, pa austrijskog wunderteama 30-ih, „mađarske lake konjice“ 50-ih...no, michels je sve to sistematizirao i dobveo na jednu višu razinu.

Svi živi danas nerijetko spominju totalni nogomet, no šta je to zapravo?
Dvi stvari su zakon kod totaalvoetbala:
1. Svaki igrač može uskočit na svaku poziciju, vrlo česta izmjena mjesta, bez „razbijanja sistema“
2. Prostor, stvaranje, korištenje i osvajanje prostora
Naglasak je na PROSTORU, i sposobnosti igrača da igraju na više različitih pozicija šta in tijekom igre omogućuje izmjenu mista i time- zbunjivanje protivničke obrane, a da sama konstrukcija sistema, postavke, ne pati.

Ova igra također, šta nije ništa manje važno, podrazumijeva i vrlo agresivan pritisak na loptu kad je ona u posjedu protivnika. Michels je vrlo brzo shvatio da mu kod takve defenzivne igre od goleme pomoći može biti aktivno korištenje ofsajd zamke, čime je također postao avangarda u nogometnom svijetu.
Sve ovo nije bilo nimalo jednostavno implantirati u nogometni genom kluba koji se dotad nije susretao s tim i takvim zamislima. I zato je Michelsova ostavština trofeja u barci bila i relativno skromna- tek po 1 prvemstvo i kup, međutim, treba napomenuti da je s njim u klub došao i jedan od najboljih nogometaša svih vremena- čovjek iznimne inteligencije i rođeni lider koji je od Michelsa upijao sve što je mogao, baš kao što je Michels učio od Reynoldsa. Radi se o Johanu Cruyffu.

Koliko god bio Cruyff bitan za blaugranu kao igrač(to je posebna priča) još je bitniji kao trener.
To se pokazuje dobrih 10 godina kasnije kada postaje trenerom barce, i kao Michelsov učenik(za kojega i kaže da ga nitko nije naučio toliko toga kao General) vrlo hrabro ali i sigurno obnavlja čvrste temelje nizozemske škole igre u barci. Barca igra „široko“, obavezno s krilima, koristi svaki cm kvadratni trave, inzistira se na kombinatorici i pravovremenom pasu, a u obrambenoj fazi se pritišče visoko.
Kao vizionar svoje vrste(zvali su ga Pitagora u kopačkama), Cruyff totaalvoetbal nadograđuje, usavršava, mijenjajuć akcent s izmjene mista na kontrolu lopte i posjed. Zašto? Jednostavno je- lopta je uvik brža od igrača! Stvara se TIKI TAKA, igra brzih, kratkih paseva s jako puno trke bez baluna. Defenzivni dio igre se minimizira- logično, budući je balun stalno u tvom posjedu, protivnik jednostavno nema kad napast. Time se momčad štedi iscrpljujućih DUGIH šprinteva gore-dolje, ovisno o izmjeni napadanja i branjenja(sad su šprintevi u igri puno kraći i manje ih je!). Onda je i koncentracija na višoj razini, stalnim diranjem(toka) baluna se hvata i ritam, i tako polako nastaje stroj koji melje.

Cruyffa nasljeđuje van Gaal, pa Rijkaard koji samo nastavljaju tradiciju nizozemske škole, a konačno je do kraja usavršava pep guardiola- Cruyffov učenik, dovodeć je na nevjerojatno učinkovitu ali i estetski atraktivnu razinu. Pep stavlja naglasak na postavljanje igrača, na držanje pozicije, i gibanje čitave momčadi kao jedinke obzirom na lokaciju baluna u igri(svi sudjeluju u svakom elementu igre). I napad, bjesomučan napad, pod svaku cijenu. Defenzivni presing čim se izgubi lopta nikad nije bio timski uigraniji a ni agresivniji.

Dodatak tom prvom i osnovnom, temeljnom faktoru barcine igre, toj nizozemskoj školi igre je ono šta ja zoven- južnjački dodir. Nizozemska škola igre ne podrazumijeva vic u igri, nadmudrivanje na individualnoj razini, petu, rame, dribling, a u barci je toga od samih početaka uvik bilo na Pretek, od genijalnih majstora poput alcantare, samitiera, cesara, basore, manchona, kubale, suareza, evarista, koczisa, sotila, neeskensa, schustera, maradone...i to je nešta šta michels nije mogao, a cruyff nije želio eliminirati iz barcine igre već se time okoristio. Svak ko je gledao romarija, laudrupa, hagija, ronalda, rivalda, ronaldinha,deca, pa ove majstore danas, zna o čemu pričam. Cruyff je samo inzistirao na tome da svaki takav potez bude u službi IGRE, a ne individualnog isticanja.

I konačno- treći faktor barcine igre- je BARCELONISMO. E sad, malo je teško objasnit šta bi to bilo. U svakom slučaju- ta nevjerojatno važna i izražena privrženost svome gradu i svojoj regiji- barceloni i kataloniji, kulturi i mentalitetu tih ljudi, koji su bitno drukčiji od španjolskog. Odatle i toliki ponos zbog masu njihovih , lokalnih momaka koji nose klub. Ka klub barca je odigrala nevjerojatno važnu ulogu u povijesti same katalonije, terorizirane od francovih fašista- odatle i onaj slogan- mes que un club(više od kluba).

Međutim, barcelonismo označava i pristup nogometnoj igri, čitav jedan filozofski pogled na nogomet. Mislin da je barca jedini klub u kojemu rezultat NIJE najvažniji, već sama igra!
Cruyff:“ it's not important only to win, it's HOW you win!“
I zato barca sa svojin stilon igre ili briljira i osvaja ili gine, al od svoje filozofije igre ne odustaje ni pod koju cijenu, NI POD KOJU CIJENU! Ovo će se možda nekome učinit glupo. Mnogi su rekli kako je blesavo da barca naprosto ne želi odustat od svog stila, pa čak ni onda kad on ne daje željene rezultate. Mnogi kažu- pa njihova igra nema plan b...uglavnom se ovo smatra nedostatkom, smatra se barcinom manom.

Moram priznat da san i ja dugo vrimena mislija o tome, i nisan ima pravi odgovor na takve primjedbe. Međutin, danas mi je jasno, s guardiolom mi je postalo kristalno jasno. Barca nikad ne odustaje od toga zato šta je to njen genom, zato šta je to njena osobna karta, zato šta takva filozofija igre i jest sama barca, TO JE TAJ IDENTITET IGRE o kojem pričam. nešta šta taj klub i čini upravo i baš tim klubom, ime, identitet, autohtoni biljeg. Nešta po čemu svi znaju barcu, nešta po čemu je barca superiorna, jer se nikad ne povlači, ne sakriva, uvik gura svoje.
I koliko god na taj način bila čitljiva- toliko i izaziva strahopoštovanje.

A takav mehanizam funkcioniranja te igre moguć je samo vrhunski organiziranim radom na igri od predpionira pa sve do seniora- SVI IGRAJU ISTO! Svaki put kad barca traži novog trenera- on mora, MORA prihvatit barcinu filozofiju igre, nema šanse da će on odstupit od toga i počet s nekim svojim vizijama. Ko ne smatra da može ostvarit igru na principu barcelonisma i , jasno, rezultat- taj kao trener ni ne dolazi u obzir. A korist je nemjerljiva- klinci ka izlazni juniori se prilagođavaju brzo i lako, jer sve elemnte igre već znaju i zatvorenih očiju!

Xavi je sasvim nedavno rekao- u la masiji(stara zgrada pokraj campa u kojoj stanuju barcini klinci koji nisu iz barcelone, danas sinonim za barcinu školu nogopmeta) su nas do besvijesti drilali sa „primi, daj, otvori, primi, daj, otvori, primi, daj, otvori...po tisuće puta, pa "u kolo". zAtim kontrola lopte u punoj brzini pod pritiskom. Napad, napad, napad, uvik napad, pa opet napad! I ne gledaj na semafor, nikad ne gledaj na semafor, samo se koncentriraj na igru, i rezultat će doć sam od sebe.“
Virujte, uz adekvatan odgojno-edukacijski pristup, kvalitetne stručnjake i dobre uvjete rada- ovo je cila filozofija barcine škole nogometa, najbolje škole na planeti danas.
Barca može izgubit utakmicu i trofej, jasna stvar, evo možda već sad u sridu izgube utakmicu i ove sezone ne osvoje ništa, ALI, nema straha- jer barca ima temelje, novi klinci dolaze, i za koju godinu...

E sad, nakon onog prvog dijela o barceloni ka nekakvom priručniku za uspjeh koji dođe ka posljedica rada u svome dvoru, a ne bjesomučnog kupovanja, koje je za hajduk, obzirom na financije i atraktivnost našeg tržišta i nemoguće- poveznica s bijelima.

Budućnost hajduka leži u 2 aksioma upravljanja klubom- jedan je do perfekcije organiziran rad omladinske škole, a drugi je isto tako kvalitetno organiziran skauting.

Kod skautinga ljudi nerijetko misle na dovođenje masu stranaca. Šta uopće ne mora bit točno.
Skauting podrazumijeva , onako ugrubo, dva cilja koja se želi postići- jedan je „snimanje“ talentiranih klinaca, a drugi je konstantno praćenje sitaucije na tržištu kako bi se uočila financijski pogodna prilika za dovođenje nekog kvalitetnig igrača. Opet ću dat primjer barce- u lanjskom zimskom prelaznom roiku im pristupa ibrahim affelay, ali ne zato šta je bilo planirano kupit ga da pojača neku poziciju u ekipi, već isključivo zato šta mu na lito ističe ugovor, i barca ga dovodi za smiješnih 3 milijiuna eura, dok je njegova objektivna vrijednost vjerojatno cca 15, možda i više. Tako je bilo i s van bommelom prije par godina. Dovedi jeftino, prodaj skupo, a u međuvremenu imaš super korisnog, kvalitetnog igrača.

Ono šta smatram ključnim u tome je način ophođenja s drugim klubovima, poglavito, tu iz hrvatske, posebno- dalmacije. Mora se učinit sve, MORA, da bi se uspostavili kvalitetni susjedski odnosi s tim klubovima- koje mi danas uopće nemamo.
A kako bismo ih i imali, kad se odmah čim je hajduk zašlajfa, spominje trener susjednih klubova ka novi trener, i igrači susjednih klubova ka pojačanja. Hajduk je isto tako učinija vrlo malo i ništa da pomogne lokalnin niželigašima, a pokupi im sve šta valja, takav način rada dugoročno neće donit ništa dobro.
Puno je važniji dobar odnos s prvo i drugoligašima iz regije, pa i iz države, nego dovođenje nekog klinca/igrača, ma kako on talentiran bija. Dakle, skauting i selekcija da, svakako, ali ne onako kokošarski, nego lipo, uz svoju cijenu. Hajduk je veliki klub i tako se mora ponašat, a ne ka sitni švereceri...

No, da se vratin sa skautinga na školu, i na igru općenito. Odnosno, na ono šta san proglasija najvećin problemom hajduka- a to je identitet igre!
Evo, prom,islite svi koji čitate ovo, pa recite sami za sebe- ovih zadnjih 20-25 godin, ima li neka karakteristika hajdukove igre koju možete istaknit da se konstantno provlači kroz to vrime, da je nekakvi trehjdmark hajduka.
Ako možete-svaka čast, jer ja ne mogu.
Igru hajduka se tako nemilo razvlačilo odnemila do nedraga, od kendanja priko 50 metri do da ne kažen čega. I hajduk se izgubija. Ja van najozbiljnije kažen- kad san iša na plac tamo 03/04 i 04/05- ja san, iako je hajduk osvaja titule- zijeva na stadionu, ničim mene ta igra nije mogla uzbudit, uvjerit me u nešta, fascinirat me nečim. A ta i takva igra se ubrzo p(r)okazala i u evriopskin nastupima, koji su nekakvo apsolutno mjerilo kvalitete.
Naravno- nemoguće je i implementrirat nekakvu igru bez neophodnog vrimena i kvalitete rada. A to je za hajduk bija sci fi zadnjih, kako već rekoh- 20-25 godin. Ma sam kontiunuitet rada nije bija mogućž, kamoli još i kvalitetnog.

Moj iskreni sud, i ne samo sud/mišljenje, već moje najdublje uvjerenje, za koje san spreman na kocku stavit sve ono šta znan o balunu- je upravo to da je hajduku, da bi moga funkcionirat na pravi način, više manje neovisno o financijama, NEOPHODNA kvalitetna škola, a da je za kvalitetan rad škole baluna NEOPHODAN stil, pečat, jedan autohtoni biljeg, IDENTITET igre koji bi se prenosija na dicu od predpionira pa sve do seniora.
I onda bi, ka šta je slučaj kod barce- i mi birali trenera prema njegovom kapacitetu da udovolji kriterijima i „pravilima“ igre hajduka. A ne da svaki vuče na svoju stranu...
Apsolutno san siguran da je ovo jedini ispravan put.

Ako biste se složili sa mnom, onda je temlejno pitanje koje se postavlja- KOJI JE TO IDENTITET HAJDUKOVE IGRE? Šta je to, postoji li to uopće, možemo li to reproducirat, ili tribamo stvarat nešta novo. Koji sve elementi moraju bitr uključeni?

Ja iman svoje viđenje toga i sad ću van ga iznit.
Najprije da odgovorin na pitanje odozgar- ne, smatran da ne triba izmiošljaz nikakvu toplu vodu. Hajduk ima temelje, i to ne bilo kakve, i ne od bilo koga, i ne temelje od jučer- već temelje igre postavljene još davno, toliko davno da ih se, na žalost, mnogi više i ne sićaju.

Hajduk je u svojoj povijesti ima 2 velikana trenerske klupe koji su ostavili neizbrisiv trag, ne samo rezultatski, već ponajprije vrijednošću svoga rada kao svoje ostavštine za buduće generacije.
Jasno je – to su luka kaliterna i tomislav ivić.

Luka kaliterna nije nimalo zaostaja za vremenom u kojem je živija, a za svoju sredinu bija je avangarda. Njegovi postulati žive i danas, nevjerojatnih 60-80 godina kasnije!

„Jer, ako igrač u najmlađim danima ne svlada nogometnu abecedu i to s odličnim, cijelog će života mucati!“
„Tek sad sam shvatio bit baluna. A to je da ne igra oni igrač koji ima balun, nego oni koji ga nema“
„Igra daje gol, a ne igrač“
„Sve vidi, ništa ne gledaj“
„Ko nema širinu, nema ni dubinu“
„Balun dodaj prema praznom korneru“
"zvijezde smetaju ako žele samo sebe da istaknu"
„kad zoveš da ti dodaju balun, upozorio si i protivnika“
„krila na štriku (crtu)“
„igrajte po vaju (zemlji) i ne karajte se“
„kad pucaš gledaj u cilj, a ne u balun“
„tko nema širinu, nema ni dubinu“
„u obranu se skupimo, u napadu se raširimo“
„duga lopta je korisnija, ali mora biti duga koliko je sigurna“
„uvik učini fintu, lažni potez; on tebi fintu, ti njemu kontrafintu“
„osnova nogometne igre je precizno dodavanje suigraču i to po mogućnosti iz prve“
"lopta trči, igrač se postavlja"

I sad vi meni recite, ima li ijedan od ovih bisera da ne svitli danas ka šta je svitlija i onda. Barba Luka jasno kaže da se igra kratkin niskin pasevima, da se koristi teren maksimalno(širina), da se uvik traži „finta“(ovdi se ne misli samo na dribling), da je balun uvik brži od igrača, da je izuzetno važno postavljanje(recimo guardiola danas uvik kad ga pitaju o igri- ponavlja mantru o postavljanju, kad si u posjedu i kad nisi), da balun mora ić šta brže(tiki taka), iz prve-druge, da je nogomet igra prostora(sitite se onoga šta san pisa o michelsovu totaalvoetbal i zakonima prostora u igri!), da je trčanje bez lopte apsolutni zakon, nešta neophodno(xavi: primi, daj, otvori...!), da je ekipa ka cjelina , ka jedinka, neizmjerno važnija od pojedinca.

Jel vam vidljivo koliko toga je luka kaliterna „vidija“ isprid svoga vrimena, i kako je njegov balun jasan, kristalno jasan, svaka akcija pojedinca na terenu ima svoju logiku i svoj smisal.
A da bi sve ovo funkcioniralo, da bi bilo moguće da funkcionira:
„Jer, ako igrač u najmlađim danima ne svlada nogometnu abecedu i to s odličnim, cijelog će života mucati!“

Drugi vizionar je bio Tomislav Ivić, šjor Ivan, također nogometni fanatik i vizionar. Hajdukove titule njegova potpisa sedamdesetih uvjerljivo najvećim dijelom potječu baš od njegova usavršavanja Kaliterninih pristupa i naslanjanjem na ideje Viktora Maslova i Valerija Lobanovskija, te Rinusa Michelsa i Stefana Kovacsa, Ajaxovih mentora, ali i jedan poseban, ivićevski dodir.

Osobno, Ivića bih posebno istaka radi dvi stvari- jedna je bila „institucionaliziranje“ hajdučke agresije, to je nastojao kroz presing na loptu učinit zaštitnim znakom hajduka i uspio je u tome, a drugo je njegovo aktivno praćenje najnovijih taktičkih detalja u nogometnoj igri u svijetu, te i samo sudjelovanje u istima, primjerice- korištenje ofsajda kao aktivnog pri ncipa u igri, a ne samo kao nečega šta se slijedom slučaja dogodi- dakle, ofsajd zamka(sitite se oipet Michelsa!)
Ovo smatran jako važnin, jer igra strahovito napreduje, dolsovno iz godine u godinu.
Recimo, čitam nedavno kolumnu Jonathana Wilsona u Guardianu(vrhunski poznavatelj igre, autor više knjiga i mora tekstova na temu nogometne taktike i strategije) u kojoj piše kako nikako nije moga definirat postavku reprezentacije meksika na mundijalu preklani. Kako? I kaže, onda san se sitija onoga šta je Guardiola napravija u Barci s Busquetsom kad ga vrati duboko između Piquea i Puyola kad je balun u Valdesa.
Čas 3-4-3, čas 4-3-3?! Kako? I onda kad ih malo promotriš, kužneš u čemu je stvar- bez baluna i u aktivnoj igri na centru il u polovici protivnika- 4-3-3, a kad triba započet akciju ili odgovorit na protivnički presing, onda 3-4-3!
Vrlo jednostavno: zadnji vezni iz 4-3-3 se povuče duboko među 2 stopera koji se rašire gotovo do aut linija, a bekovi odu po 20 metri naprid u ravan s 2 srednja vezna i dobiješ 3-4-3.
Sama činjenica da je to 3-4-3 uopće nije bitna, ono šta jest bitno je da se na taj način odgovara na protivnika koji te nastoji pritiskat visoko, već na tvoju zadnju liniju! Ovim manevrom mu ostavljaš golem prostor za pokrit i olakšavaš sebi ulaz u njegovo polje kratkim paevima po travi jer tvoj duboki plej prima loptu licem prema protivničkom golu.

Dakle, danas nije rijetko da momčadi aktivno koriste i više od jedne postavke na terenu tijekom utakmice, primjerice u fazzi napada- jednu, a u fazi obrane- drugu.

Zašto san navea ovi taktički detalj? Sam po sebi, nam ovdi na forumu nije bitan, al pokazuje kako se igra stalno razvija, kako stalno ide naprid, kako se konstantno smišljaju novi načini i metode za nadmudrit sistem i protivnika. A to je ivić pratija sitematično.

Dakle, da zaključin- po mome skromnom sudu- Hajduk "samo" ima objedinit učenja barba Luke i šjor Ivana i na njima gradit temelje nove filozofijer igre, a zapravo- stare, uz jasno kontinuirano praćenje tokova igre u svijetu.
A takva igra bi morala bit igra kratkog i brzog pasa, trokuta, duplog pasa, kontinuiranog kretanja bez baluina, igra stvaranja i korištenja praznog prostora(okretanje strana), radi čega bi se teren mora maksimalno koristit i u širinu da biusmo dobili dubinu, igra pametnog postavljanja u odnosu na prazan i puni prostor i balun, igra visokog i iznimno agresivnog pritiska na protivnikov posjed baluna, al isto tako i igra u kojoj cjelina i momčad moraju bit naglašeni ka vridnosti koje neizmejrno nadmašuju ovisnost o pojedincu, ka vridnosti u koje se , dugoročno gledano, ispalti ulagat.
Jer momčad mora djelovat ka cjelina, a ne ka skup pojedinaca, to je ključ!
I ovako svi, od predpionira do seniora!
to nije nešto šta san ja izumislija, TO JEST HAJDUKOV IDENTITET IGRE, by Tomislav Ivić i Luka Kaliterna(ali i Biće mladinić, Slavko Luštica, Ivan Katalinić...)

Na sve ovo triba nadodat onaj najbitniji element koji san ostavija za kraj- a to je ono značenje koje dres i grb imaju za ovi grad i regiju. Oni tribaju diktirat pristup igrača i igri i ponašpanju prema tome dresu , i njihovu životu općenito. A ovakve stvari se dicu uči od malena, baš od predpionira, pričama o hajduku, o luki kaliterni, frani matošići, bajdi vukasu,pa i junacima novijega vrimena.
Jer, kad furešti igrači koji dođu u Klub vide kako se ponašaju domaći, vrlo brzo će i oni prihvatit isti sistem, a ne vuć po svoju. A našu dicu triba naučit volit hajduka, ali ih naučit i ZAŠTO se voli hajduka, i ŠTA je hajduk!

Ovo je san, šta san napisa- al smatran da ga je sasvim realno ostvarit. Samo triba imat volju i želju, virujte, za početak, ništa drugo- samo srce za hajduka.

poslije utakmice cu ovo s gustom procitati gospodine Irilove,napokon si odlucio postati ovakve stvari,bravoo!!

Ivo Valentino Tomas 1-0 iz slobodnjaka!! prvi je tuka u gredu

Kukoc napravio penal,Blazevic obranio,ali iz odbijanca nije bilo pomoci 1-1 Mosor

Tomislav Kiš za 2-1

Kuki skrivija penal

1-1

1-1 stajalo sad na teletekstu 

2-1 Kis

Goooool! Hajduk - Mosor 2:1! Pogodio je Tomislav Kiš na asistenciju Gige Vukovića


igro sam hajduk na kladji, zasad je sve proslo, nemojte me vi rusit..