Prije tri godine, u trenutku kada je dionički Hajduk bio na vrhuncu financijske moći, Bijeli su imali čak šest igrača s godišnjim ugovorom preko 300.000 eura. U jesen 2009. najskuplji igrač bio je Florin Cernat sa
450.000 eura, a iza njega su slijedila čak četvorica s iznosom od
360.000 eura ( M. Buljat, Vejić, Šerić, Skoko). Bitno je pritom naglasiti da su svi osim Buljata imali bonuse u kojima je rečeno 'igrač dobiva još
120.000 eura ako odigra više od 50 % utakmica u sezoni’.
Redovnim igranjem moglo se prije tri godine, barem na papiru, u Hajduku doći gotovo do 500.000 eura. Identični bonus kao trojac iz prve skupine, uživao je i Andrić, a blizu vrha tog poretka bio je i Anas Sharbini sa 300.000 eura. Darijo Jertec bio je plaćen 246.000 eura po sezoni, stariji Sharbini imao je 200.000, a po 180.000 eura godišnje primali su Tomasov, Subašić i Krešo Ljubičić. Zanimljivo, među slabije plaćenima, niti u Top 10, bio je Senijad Ibričić čiji je ugovor popravljen tek tri mjeseca prije odlaska u Rusiju.
Tadašnji prototip igrača bio je iskusni prvotimac, oko 30-ak godina s internacionalnom karijerom i ugovorom od 20 do 30.000 eura mjesečno. Tri sezone nakon najskupljeg Hajduka na scenu stupa najjeftinija momčad Bijelih. I najviše dalmatinska. Hajdučka, baš kako to navijači stalno žele. I kako su godinama najavljivali čelnici kluba.
Hajduk sa svojim mladim igračima, s prvotimcima koji neće skupo koštati, igračima koji će cijelu odštetu pri odlasku položiti u klupsku blagajnu. Nema druge, jer novac ne postoji. Novi Hajduk koštat će između 700 do 800.000 eura. Pet puta manje od onog najskupljeg iz prve godine dioničarstva
(SN)