"Imao sam 40 dana za upoznavanje momčadi. Pošto sam vidio da se ne radi o kvaliteti kakvu sam očekivao u Ajaxu, napravio sam drugi sistem igre, kapetana Krola sam s lijevog beka prebacio na stopera da komandira momčadi, a kako imam urođenu sposobnost brzih priprema i adaptacije na sredinu u kojoj se nađem, novom koncepcijom zapravo sam iznenadio sve u ligi i odmah napravio rezultat. Bio sam im nepoznanica, dok su prokužili našu igru, već smo osvojili prvenstvo". 

Prvenstvo Jugoslavije s Hajdukom 1979. godine također se pamti jer "bijeli" su ostali bez nekolicine igrača zlatne generacije... 

"Vratio sam se iz Ajaxa jer mi je kćer bila na završetku studija primijenjene matematike i pred udajom. Ajax mi je nudio novi dvogodišnji ugovor, ali supruga i ja odlučili smo se vratiti kući. Tada je Dinamo došao po mene. Zapravo smo sve već bili i dogovorili, ali nisam želio sletjeti u Zagreb prije nego što obavjestim tadašnjeg Hajdukova predsjednika Tita Kirigina. Rekao sam mu da mi je Dinamo ponudio super uvjete, a on me samo pitao kad mi avion slijeće u Zagreb. O da, dočekao me na aerodromu, odveo na razgovor i završio sam opet u Hajduku. Dinamu sam se ispričao. Ta je godina u Splitu bila posebno značajna jer je Hajduk trebao napustiti Stari plac i predsjednik je žarko želio da Hajduk ode kao prvak. Tito je imao neograničeno povjerenje u mene i znao je koliko sam značajan za mlade igrače. Imao sam potpuno odriješene ruke. Nikakvog pritiska u vezi sastavljanja momčadi nije postojalo. Uprava se u moj rad nije miješala". 

U europskim razmjerima pamte se mnoge pobjede i porazi, ali posebno četvrtfinale Kupa prvaka Hajduk – Hamburger (3:2), gdje su Nijemci prošli radi većeg broja golova u gostima. 

"Rasli smo zajedno igrači, ja i Kirigin kao predsjednik. On je bio velik, ali u našim okvirima. Izlazak u inozemstvo za Hajduk je bila nepoznanica i mnogi trikovi nama nisu bili dostupni. Mi smo imali briljantne pobjede u Splitu, ali i poteškoće vani, počevši od samog smještaja pa dalje. Protiv St. Etiennea mi smo igrali bez tri ključna igrača, Holcera, Peruzovića i Oblaka. Išao sam tamo s djecom. U 61. minuti, kad smo mi dali gol za 1:1, ugasili su sva svjetla da bi ugasili naš ritam i entuzijazam. Kad se svjetlo upalilo, mi smo bili potpuno ohlađeni, dok su igrači St. Etiennea, u svlačionici zadržali toplinu. U nastavku je nastao presing s njihove strane koji je doveo do poražavajućeg rezultata. Nitko od nas nije imao europskog iskustva. Protiv PSV-a namjestili su nam suca Linemayra, koji je bio njihov službenik u Beču. Nije nam u početku utakmice sudio čiste penale na Šurjaku i Jerkoviću... HSV je bio drugi period ponašanja i igre. Napravio sam presing na loptu i za loptom, što je bilo iznenađujuće za Nijemce. Oni su u prvo utakmici pobijedili sa 1:0 iz čistog faula nad Pudarom. Ubacili su i njega i loptu u gol. Kući smo hokejaškim presingom jurili do pobjede. To je bila novina za nogometni svijet. Nije više prostor bio u središtu pozornosti, a niti protivnički igrači, nego lopta. Hamburger je bio iskusna momčad s Magathom, Hrubeshom, Kaltzom... Nisu se znali braniti protiv naše igre, pa su nasumice lupali loptu. Imali smo i promašeni penal, koji nas je u konačnici stajao prolaza... Boro Primorac je bio najbolji izvođač u momčadi, ali falio je. Ta je utakmica odigrana 1980., prije trideset godina, ali kad je danas gledate čini vam se kao da pratite nogomet današnjice". 

Je li zatvarao treninge kako bi prevario protivnika? 

"Bilo je to jedno drugo doba, ljudi su  bili pitomiji. Kultura iz sirotinjske kuće je činila ljude plemenitijima, a ne bogatijima. Da bi se približio navijačima, ja sam treninge organizirao u popodnevnim satima, kad izlaze šetati na rivu. Znali smo imati četiri, pet tisuća ljudi na treningu. Tako da bi se već tu stvarala atmosfera pred utakmicu, jer bi ljudi prije izlaska došli vidjeti naš trening. Kasnije, kada se počelo kriti treninge, način treniranja i igre, to više nije bilo isto. Ja nikad, ni vani ni ovdje, nisam zabranio gledanje treninga. Novotarije sam radio daleko ranije, prije najvažnijih utakmica. Dan uoči Kupa prvaka, na treningu, kada bi se okupili novinari i kamere, prodavao sam im lažnu taktiku. Treneri protivničkih ekipa odlazili su s krivim uvjerenjem. Bile su tu brojne varke, pogotovo kod izvođenja prekida". 

Kako komentirate činjenicu što danas u reprezentaciji dominiraju igrači iz Dinamove škole, poput Modrića, Eduarda, Ćorluke, Mandžukića...

"Hajduk je zapustio svoju školu. Nije ni Tito Kirigin mislio na juniore, nego samo na prvu ekipu, ali u mom dvogodišnjem radu naglo su izvirali talenti. Trener Luštica me uoči jedne utakmice pitao: «Mogu li uzeti Jovanića». Pa naravno da sam mu dao pozitivan odgovor. I ovaj bi odigrao briljantno. Iduće nedjelje isto me pitao za Šurjaka, pa za Mužinića... Tek onda je Tito Kirigin vidio da u vlastitom dvorištu ima pravo blago. Do tada sam razgovarao samo s generalnim sekretarom Škrbićem jer Tito nije imao vremena, a onda mi se nakon dvije godine što sam radio u Hajduku prvi put obratio. Zatim je odlučio osloniti se na svoju djecu, a dovoditi samo ono najkvalitetnije sa strane".

Ivić je vodio «vatrene» do pobjede nad Italijom (2:1) u Palermu. 

"Hrvatska je tada imala klasne igrače i kasnije se taj trend nastavio. I za zadnja dva ciklusa imali smo ekipu kakvu samo možemo poželiti."