ZAŠTITNI ZNAK SPLISKOGA BALUNA, VELIKI I TROFEJNI SVJETSKI TRENER, IGRA JE ZA OBA SPLISKA KLUBA I BIJA NJIJOV TRENER

Tomislav Ivić kod Mosora: Split i Hajduk su mi duša i srce

Sluša san vas mali milijun puta, pročita san puno intervjua s Vama, ali nikad nisan ni čuja ni pročita – kako ste ušli u balun?

– Zavolija san balun ka dite. I jedva čeka priliku kad ću sa svojin vršnjacima zaigrat na male branke. Ja san dite Varoša, iz Reićeve ulice, mi nismo imali ledina di bi igrali na balun. Pa smo ga odili igrat na onu veliku ledinu kraj Staroga placa. Tamo su dolazili Splitovi, ajde da se izrazin modernin rječnikon, skauti ka šta su bili Andrija Križević Drina, Jordan Prkušić i Bruno Mašković. Sva trojica su mi govorili da san talentiran za balun.

A onda me je jedan dan Bruno Mašković, nakon šta me gleda na dičijen prvenstvu ciloga grada Splita, pita bi li doša trenirat u Splita? Isprve san reka: oću! E, ali kako san bija sramežljivo dite, nisan otiša na Splitovo igralište ispod Turske kule. Tamo su išli niki moji vršnjaci, treneri Splita su ih pitali za mene, onda me je moj vršnjak i prijatelj s baluna Nikša Radovniković doslovno uzeja za ruku i reka mi: „Braco, ajmo ća na Splitovo igralište! Svaki dan me pitaju za tebe, svi treneri govore: a di je oni mali šta je bija najbolji na dičijen prvenstvu grada!?“ Otiša san i posta splitovac...

Splitov brazilski balun

U crvenon dresu Radničkog nogometnog kluba Split doživili ste i, do ove sezone, najveće klupske radosti: bili ste igrač obe generacije Splita koje su, u sezonama 1957./58. i 1960./61. godine, igrale u Prvoj ligi!

– I ka igrač i ka trener nikad se nisan poziva na sportsku nesriću, tražija u njoj alibi. Ali, način na koji je moj Split oba puta ispa iz Prve lige je prava sportska tragedija. I najveća moguća sportska nepravda. U prvoj sezoni, kad nan je trener bija legendarni Hajdukov trener barba Luka Kaliterna, ispali smo na osmu decimalu gol-količnika. Čujete li me: na osmu decimalu!?

Tribala nan je pobjeda protiv Hajduka od 3:0 u zadnjen kolu, tukli smo s 2:0, vratar Hajduka Ante Jurić je na toj utakmici branija ka najveći vratar svih vrimena Vladimir Beara u najboljin danima. A u drugoj sezoni nan je falija samo jedan bod, a kako smo puno utakmica ostali neriješeno, zapravo nan je falija jedan gol, isto ka i u prvoj prvoligaškoj sezoni. Na puno utakmica smo falivali ono šta je skoro nemoguće falit, kulminacija pegule bila je utakmica protiv Rijeke u Splitu di smo falili čak i – penal!? Samo gol više ostavija bi nas u Prvoj ligi...

Za Splita se onda govorilo kako igra najlipši balun u Prvoj ligi...

– Sad, nakon pedeset godina, tvrdin ono šta san i onda govorija: naš balun je bija balun romantike, balun poteza, balun za dušu! Desetljećima kasnije sluša san od najvećih imena ondašnjega YU baluna, od Bobeka, Mitića, Jerkovića, Boškova, Milutinovića, Šekularca, Skoblara, Markovića i puno, puno drugih, kako je Split onda igra – brazilski balun! A šta nan to vridi kad smo oba puta ispali...

Vi ste igrali na mistu livoga halfa i live spojke, davali ste golove u Prvo ligi, znali ste i udrit...

– S velikin gušton mogu reć da su me volili svi treneri koji su me trenirali. I ona najveća imena spliskoga baluna barba Luka Kaliterna, koji nas je trenira u prvoj prvoligaškoj sezoni Splita, i Frane Matošić, koji je bija trener „crvenih“ u našoj drugoj prvoligaškoj sezoni, volili su me zbog mog poštenog i profesionalnog odnosa prema svakon treningu, prema svakoj utakmici... Dok bi se drugi igrali balunon, vrtili ga, driblali, rolali ga, kod mene je bilo usađeno: primi i odma dodaj! Ima san i „dugi balun“, zna san, primajući balun, vidit di je ko od mojih suigrača i odma dodat dugi balun dvadeset-trideset metara daleko...

Sad mi padaju na pamet akcije kad bi naš kapetan i desni half Mario Duplančić Mamuco oteja balun protivniku, onda bi doda balun meni, ja bi vidija na trideset metri udaljenoga Marina Županova, igra je livo krilo, bija je brz ka metak, on bi stiga balun dodan od mene, doša do crte, centrira prid branku, a legendarni centarfor Splita Tonči Gulin, kako je Frane Matošić poslin govorija, jedan od tri-četri najbolja centrarfora u povijesti baluna grada Splita, zabija bi gol. Onako kako je poslin puno godina činija veliki svjetski golgeter Gerd Müller...

Veza škvera i ‘crvenih’

... Priskočili ste mi ono da ste znali i – udrit!?

– Bija san nizak, mršav, meškinjast, kako bi mi barba Luka govorija. Ali, zna san udrit da niko ne vidi. I nikad nisan udrija prvi. Kad bi me ko namjerno udrija, pogotovo kad bi u mene uša mučki, ja bi mu vratija. Posebno san se tuka s jednin poznatin igračen Sarajeva, zva se Ibro Biogradlić. Bija je veliki cipadur, ali san ja puno više istuka njega nego on mene. Kako? A lipo! Primija bi balun i prije nego bi on s obe noge mučki uša u mene, ja bi balun već doda i poskočija poviše njegovih nogu...

U knjizi „Split je Prva liga“, u kojoj su opisane dvije prvoligaške sezone Splita, napisali ste, među ostalin, i ovo: „Split je klub koji je u mome životu nešto veliko, posebno, nešto šta je teško opisati... ‘Crveni’ su bili moj nogometni početak, moja prva nogometna ljubav, moja neizmjerna sportska srića i veliko ljudsko zadovoljstvo...“

– Virujte mi, nikad u mojen životu, a evo mi je 77. godina života u nogama, nije bilo toliko prijateljstva, iskrenosti, sportskoga zanosa ka u godinama kad sam igrao za spliske „crvene“. Svi smo bili jedno tilo, stariji su nas učili balunu, ali i životu. Ka šta san ja u svlačionici sluša i upija savjete starijih od mene – Tonča Baranovića, Borisa Krstulovića, Marija Duplančića, tako su moje savjete slušali i upijali moji mlađi suigrači iz svlačionice Splita – Tonči Gulin, Branko Kraljević, Marin Županov, a pogotovo Miro Ferić koji je zaigra za prvu momčad Splita u Prvoj ligi, a nije još ima ni 17 godina...

Radili ste u spliskon Brodogradilištu, ta veza spliskoga škvera i RNK Split bila je velika i neraskidiva!

– Spliski škverani bili su najžešći splitovci. Oni i batelanti iz poduzeća Luka i skladišta. Bit radnik škvera i prvotimac RNK Split bila je posebna srića. Ništa mi nije bilo teško učinit. Ni ka radniku u škveru, ni ka igraču Splita. Diza bi se u pet uri ujutro, popija s nogu šalicu bile kave i onda ajde na noge do škvera, jedno četri kilometra. I po buri i po kiši... Onda u trliš i radi ka škveranin do jedne ure popodne. Eto, to je bija moj privilegij: otić ća s posla dvi ure ranije!

Onda opet četri kilometra na noge od škvera do doma. Pa ručak na brzinu, pa leć jedno dvadeset minuti, po ure... Pa onda opet malo manje od četri kilometra od kuće do Splitova igrališta, trening, koji put i trčanje do Solina i nazad, pa poslin treninga opet četri kilometra nazad doma. E, da, skoro san zaboravija ono najvažnije: tad san ljubova s mojon divnon ženon Reginon, pa bi me uvečer nakon takvoga dana još čekalo i – poć na rendes! I tako godinama. I ništa mi nije bilo teško!

Ovo šta ste ispričali zvuči – nestvarno!

– Je, znan i ja da je tako. Ali, tako je bilo. Priča san ka trener najvećih svjetskih klubova kako mi je izgleda život dok san igra balun, čudno su me gledali, takav život jednog prvoligaškog nogometaša danas izgleda nemoguć, nestvaran...

Jedno vrime igrali ste u Prvoj ligi i za Hajduka...

– Split je ispa iz Prve lige, bili smo drugoligaši. Hajduk me je zva, otiša san igrat za „bijele“. Trener je u to vrime bija Milovan Ćirić. Od splitovaca u Hajduka smo otišli Ante Pletikosić, Branko Kraljević, Marin Županov, Zdenko Vukasović i ja.

Ostalo je zapisano da san zaigra 11 puta za prvu momčad Hajduka, „bijeli“ su me primili prijateljski. Moran naglasit i to da su igrači Hajduka i Splita u to vrime bili prijatelji. Skupa smo izlazili vanka, ja san bija u posebno dobrin odnosima s Vinkon Cuzzijen i Pavon Garovon. Ima san pegulu da san u dresu Hajduka dobija tešku ozljedu desne potkoljenice, moja igračka karijera je svršila, otiša san u trenere...

Bili ste čudo od studenta: diplomirali ste dan kasnije nego su okončana predavanja, a sve ispite ste položili još dok su predavanja trajala! Čuja san da to niko nije učinija osin vas...

– Studira san u Beogradu, u Splitu su mi ostali žena i dvoje dice, učija san dan-noć, odija na predavanja, skroz san se tome posvetija. I u zadnjen semestru napisa i diplomski rad. I kad san zamolija komisiju da branin diplomski rad dan nakon završetka predavanja, mislili su da ih zafrkajen, da san poludija... Iziša san tad na obranu diplomskoga rada, diplomira s ocjenon – 9,5! Bija bi dobija čistu desetku, ali san, onako na prišu, diplomski rad pisa na – ikavici! Pa nike riči profešuri nisu ni razumili...

U očekivanju velike nedilje

O vama ka trofejnon i najuspješnijen treneru Hajduka svih vrimena se sve zna. Ali, vi ste počeli ka trener Splita!

– Ondašnji predsjednik Splita Milivoj Lalin mi je da punu podršku. On i tajnik SFK-a Splita Mihovil Rađa. Kad je Split pod vodstvon barba Luke Kaliterne iz Dalmatinske zone uša u Drugu ligu, ja san taman diplomira. Barba Luka me je preporučija predsjedniku Lalinu, on i Uprava Splita su mi dali šansu. Preuzeja san prvu momčad „crvenih“, te godine osvojili smo peto misto u Drugoj ligi, svi su bili prezadovoljni: navijači, Uprava, igrači, novinari šta su pisali o Splitu! Jedino ja nisan bija zadovoljan...

Zašto!?

– Zato jer san momčad trenira i vodija previše knjiški. Drža san se knjiga o balunu, ima san ja nike svoje ideje, ali san poštiva ono šta san friško učija i naučija školujući se za trenera. A da san učinija kako mi je govorilo srce, da nisan previše sluša razum, Split bi te godine u Drugoj ligi učinija puno više... Onda san otiša u Omladinsku školu Hajduka, Vojo Kačić, Mili Butterer i ja smo brinili o Hajdukovin nadama, a poslin se sve zna...

Bili ste igrač Splita i Hajduka, trenirali ste „crvene“ i „bijele“. Ajde, provajte usporedit ta dva spliska kluba?

– Split je u odnosu na Hajduka uvik bija sirotinja. U Splita se uvik radilo, ajde reću tako – partizanski, a Hajduk je bija uzorno organiziran klub. Sve je u Splita padalo na leđa nekoliko ludih zaljubljenika u „crvene“, a u Hajduka je svaka kockica bila na svon mistu.

I Hajduk i Split imali su ljude kojima ništa nije bilo teško učinit za ta dva kluba, Hajduk je u odnosu na Split uvik ima neusporedivo veći broj navijača. Ali, jednu stvar želin naglasit: jednu našu prvoligašku utakmicu protiv Partizana 1960. godine gledalo je na Staron placu 14 iljada svita! A grad Split je tad ima jedno 70-80 iljada svita. A puno puti smo imali desetak iljada gledalaca.

Kako ste doživili ulazak Splita u Prvu ligu nakon pedeset godina?

– Split je tad bija u Treću ligu, ondašnji trener „crvenih“ Milo Nižetić i sporski direktor Nenad Pralija zvali su me sa željon da se na ručku nađemo nas troje i dva brata Žužul – Slaven i Jozo. Tad san svatija da se braća Žužul ponašaju ka gazde velikih evropskih klubova.

Imali su svoju viziju, imali su novce, u isto vrime su gradili klub, momčad i rezultat! Sve u klubu funkcionira besprijekorno, Split ima odličnu upravu, Nenad Pralija je izvrstan direktor, Ivan Katalinić je odličan trener, momčad je odlično posložena... Ali, jednu stvar ističen ka sportsko čudo: prije dvi godine i dva-tri miseca Split je igra u Četvrtu ligu, a danas je prvoligaš! Bravo!

Kako ka veliki meštar baluna analizirate momčadi Hajduka i Splita?

– Mi razgovaramo uoči revanš utakmice Unirea – Hajduk. Moralo bi se dogodit najveće evropsko nogometno čudo da Hajduk ne prođe naprid. Hajduk je ove sezone vrlo moćan. Najveća zasluga pripada odličnon treneru Stanku Poklepoviću, koji je s menon igra u momčadi prvoligaškoga Splita. Sve je u Hajdukovoj igri planski, nema slučaja, stihije.

„Bijeli“ se znaju prilagodit svakoj novonastalnoj situaciji na terenu. Liva noga Tomasova na desnoj strani i desna noga Sharbinija na livoj strani čine pomutnju u obranama, a dva mlada centarfora Ante Vukušić i Duje Čop to koriste. A Senijad Ibričić je čudo od igrača. Jeste li mu vidili dodavanje, dribling... A tek udarac: on balun ne tuče, on plasira, on gađa. Gađa i pogađa!

A Split?

– I Split igra moćno: iz pet utakmica ima tri pobjede! A nakon šta san vidija kako su sa po 1:0 izgubili dvi utakmice od Rijeke i Karlovca, slobodno mogu reć da su mogli imat svih pet pobjeda. Igraju napadački, zada su stabilni, a u napadu ne znaš ko je veća opasnost. Izvrsni Obilinović, koji igra fantastično, robusni Golubović ili brzanci Bučan i Serdarušić...

Onda, ko će dobit utakmicu?

– Molin vas, to me nemojte pitat. Split i Hajduk su mi duša i srce. Ja san njijov, oni su moji. Split i Hajduk su moja dica, ali ja san i njijovo dite. Volin ta dva moja kluba, uz njih ću bit dok buden disa... Razumite me da volin Splita i Hajduka, da nikome ne dajen prednost, da želin samo to da u nedilju uvečer na Splitovon igralištu bude velika fešta baluna. Spliskoga baluna! Želin da navijači stvore pravu atmosferu, da jedni i drugu znaju kako su oni – dica grada Splita! Nedilja je veliki dan za grad Split.

Morete li reć ima li ko baren milimetar veće šanse...

– Ma, reka san van: nemojte me to pitat! Jedva čekan nedilju uvečer za doć na Splitovo igralište i vidit ono šta san čeka pedeset godina.

A morete li baren prognozirat šta će ove godine učinit Hajduk i Split?

– Hajduku želin naslov prvaka Hrvatske. A Splitu da bude plasiran visoko. Virujen da je jedno i drugo realnost. I da će se ono šta želin i ostvarit. Na ponos i u slavu spliskon balunu...