Kolektivna poremećenost

 Penal je bio čist k'o suza. No, jedna je stvar ipak čistija. A ona kaže da ovaj Hajduk, Malešov, Nižetićev i Balakovljev Hajduk, na početku sezone djeluje poput svih onih Hajduka na početku svih onih proteklih sezona. Apsurd je to da se čovjek od muke pojede. Dinamo se iz godine u godinu čini sve jačim i nedostižnijim, a gleda ga sve manje ljudi. S druge strane, krepalina od Hajduka obara sve rekorde posjećenosti.

Maksimir se ne može napuniti ni kad ulaznice koštaju jednu kunu, dok poljudskim hodočasnicima ni 700 kuna za prijateljsku utakmicu nije problem. Prvi su pred vratima raja Lige prvaka, a drugi pred paklom još jedne propale sezone, no ni jedni ni drugi za to ne mare. Prvi sadistički muče čovjeka koji im je omogućio najveći kontinuirani uspjeh u povijesti kluba, a drugi se mazohistički gužvaju u ispišanim zahodima. Tko nije probao ne zna da je to, baš kao u onoj reklami s tatom i sinčićem, neprocjenjivo iskustvo. I zato uvijek dolazimo po još. I sve nas je više. Očeva i djece.

Što čovjeka, navijača koji je u 21. stoljeću samo klik mišem udaljen od najvećih nogometnih pozornica, tjera da se guši u vlastitu smradu - Hajduk je, naime, naš klub - misterija je veća i od krugova u žitu. Meni ništa razumnije od mazohizma ne pada na um. Mazohizam je, tako barem rječnik veli, psihička poremećenost koja kod ljudskog bića izaziva osjećaj ugode ukoliko je izloženo boli ili poniženju. A većeg poniženja od onoga što Hajduk svojim navijačima već godinama pruža, u sportu je nemoguće zamisliti. I u četvrtak ćemo tako, sva je prilika, svjedočiti kolektivnoj poremećenosti 30.000 ljudi na Poljudu i još valjda milijun pred malim ekranima.

Na istom psihijatrijskom kauču naći će se i intelektualci i kriminalci, i liječnici i podvornici, i direktori i smetlari, i homofobi i pederi, i ribari i težaci... i očevi i djeca. Očevi koji su sami sebi već stotinu puta obećali kako njihova noga na stadion više neće kročiti, i djeca koja ih svaki put iznova na to natjeraju. A da očevima uopće nije mrsko. Dapače. Sve dok ne istekne još jedna devedeseta minuta i padne još jedno obećanje čije gaženje - tješimo se svi mi očevi, koji ne žele dopustiti da im djeca odrastu u ljude bez identiteta, u onim rijetkim trenucima Hajdukovih sretnih devedesetih minuta kad razdrljeni pjevamo 'Dalmatinac sam...' i bacamo se u zagrljaj neznancima oko sebe - nitko ne može platit'.

Tko zna, možda baš u četvrtak bude jedna od takvih devedesetih minuta, onih u kojima ćemo zaboraviti da Maleš nema pojma, da Nižetić nema pojma, da Balakov nema pojma, da Vejić nema pojma, da ja nemam pojma.

VINKO VUKOVIĆ