Dežurni pljuvač se javio... (stavia bi sad onog smajlia koji riga, al iz nekih razloga ne mogu)

 Istina je: Hajduku bolno nedostaje playmaker. Fantazist. Baka. Ibričić. A, ako ćemo pošteno, i Drago Čelić bi mu danas zlata vrijedio. Takva je barem slika s početka kolovoza. Mjeseca tijekom kojega se na Poljudu već tradicionalno gaze treneri. Svi, osim Balakova. Čovjeka u kojega su do prije samo koji tjedan bile uprte sve oči Hajdukova puka. Bugarin se među 'bijele' spustio poput Duha Svetoga. Bio im je ufanje i nada. Jamstvo da je čistilište za njima i da će se, evo samo što nisu, naći pred vratima raja.

O Balakovu niste mogli pročitati išta negativno, niti između redaka, dapače, upicanjeni Krasimir nedvosmisleno je proglašen najboljim potezom nove poljudske Uprave i zalogom sretne navijačke jeseni. A da o zimi i ne govorimo. Premda pravih argumenata za takav kolektivni ushit nije bilo, premda Balakov u svom dosadašnjem radu ničim nije pokazao da se razumije u trenerski posao, povodljiva masa je okrenula palac prema gore izmrcvarena gledanjem vječno istih trenerskih imena, lešinara koji godinama kruže iznad Poljuda čekajući sljedeću strvinu sklupčanu na klupi u podnožju zapadne tribine. Balakov je dobio šansu da u najluđem gradu na svitu (posjete Hajdukovim utakmicama dokazuju kako ovom komplimentu, pri čemu dopustite sumnju da je to uopće kompliment, više ne trebaju navodnici) izgradi ugled stručnjaka koji će ga dobaciti do Bundeslige na koju se tako rado poziva zazirući od svog balkanskog podrijetla. Oni koji su iza pozornice sudjelovali u njegovu dovođenju pod Marjan bili su se spremni okladiti kako će u tome uspjeti, kako je pitanje samo odštete koju će Hajduk već na proljeće od njemačkih prvoligaša za njega tražiti. Dovođenje Balakova u lipnju je bilo zicer. Dva mjeseca kasnije pred promašajem smo nesagledivih razmjera...

Naravno, ništa nije izgubljeno, idemo dalje, kako nespretno reče Balakov u trenutku ispadanja od Stokea. Sve se još da popraviti, poglavito ukoliko Dinamo bude zabavljen igranjem u Ligi prvaka. I ukoliko, recimo, ispadne u ranoj fazi Kupa, pa nam ga ostavi kao utješni trofej i nadu da će nova sezona biti bolja od prethodne. Ove koja je tek počela. A već završila. Dvije utakmice u Europi - dva poraza. Dva prvenstvena kola - tri boda zaostatka za Mamićem. Četiri službene utakmice - dva postignuta pogotka i četiri primljena. Četiri utakmice – četiri različite taktike. Četiri utakmice - 21 korišten igrač!!!

Itekako je istinita ona papagajska priča o Alexu Fergusonu kojemu su trebale godine na klupi Manchestera prije no što je postao Sir, no bojim se da je storija o Balakovu samo još jedna tragična epizoda iz Hajdukove serije s uzaludnim gubljenjem vremena kao lajtmotivom. Nemojmo se lagati, Balakov je osobno nadzirao dovođenje pojačanja, pristao je na igru s navodnih 100.000 eura platnog limita iako je javna tajna kako je riječ o nevještom Malešovu spinu. A to je samo fina riječ za prevaru naivnih. Sastav kojega je Balakov izveo na uzvrat s Englezima otkrio je očajnika koji se nakon tri službene utakmice i dva poraza kontra ispod prosječnih momladi sasvim pogubio. Suočio se s istinom da je njegova momčad, momčad koju je on dva mjeseca brižno slagao, skup limitiranih pojedinaca koju bi u kolektiv teško i njegova zemljakinja Baba Vanga pretvorila. Stoga je, u ime alibija, tijekom samo dva tjedna isprobao praktično sve igrače koji su mu bili na raspolaganju. Počeo je tražiti idealnih  jedanaest mjesec dana prekasno. A kad ih nije pronašao počeo je kukati, pokazujući da je barem u nečemu iznenađujuće brzo srastao sa sredinom u koju je došao.

Četiri utakmice su, bez sumnje, premalo za konačan sud. Daleko je još sezona dugih rukava. Bit će još dovoljno utakmica za Krasimirovu smjenu. Suočeni s nepopravljivim ispadanjem iz Europe i nadoknadivim manjkom na ljestvici, 'ajmo vidjeti čemu se od ovoga Hajduka možemo nadati. Je li, možda, u pitanju momčad koju treba čekati, koja će tek dogodine eksplodirati? Može li još pokoje pojačanje Balakovu pomoći? Ima li toga Bake koji će u Hajduk doći za 100.000 eura s osnovanom sumnjom da mu ni taj novac neće biti isplaćen te da će već za koji mjesec biti prisiljen birati između trčanja krugova Marjanom i korekcije ugovora? Na žalost, odgovori na ova pitanja su negativni. Ovakav Hajduk nema budućnosti. Dokle god nam se izvjesni Giga Vuković predstavlja kao neotkriveni igrački dragulj, a Fredi Fiorentini na trošak kluba putuje u London a da nitko zapravo ne zna što tamo radi (što uopće on radi?!), Hajduku nema sreće. Jednako kao što sreću neće pronaći ni s drvosječom Milićevićem, autistom Anasom Sharbinijem, šminkerom Sarićem, odsutnimVukušićem, bezrazložnim Jamesom, ocvalim Vejićem, linićevskim Limom, uzaludnim Brkljačom, nepokretnim Ahmadom Sharbinijem, nejasnimTrebotićem, izluđenim Oremušom, izgubljenim Inohom, neshvaćenimTomasovom, suvišnim Ljubičićem, oscilirajućim Subašićem, neiskorištenim Maločom i - Andrićem koji bi u nekoj drugoj momčadi mogao sve, ali u ovom Hajduku ne može ništa. Osim prljava dresa i čista obraza napustiti teren.

Jedina sreća za Hajduk, Naš Hajduk, bila bi građenje iz temelja. A tom činu bi trebalo prethoditi rušenje. Odnosno baš ono što je predlagao čovjek koji je i pobijedio na natječaju za klupskoga predsjednika.

P.S. Izjava Hrvoja Maleša o smiješnim insinuacijama oko moguće trenerove smjene razumljiva je i opravdana. Premda je u klubu alarm upaljen, što znači da su pripremne radnje za aktiviranje Plana B u tijeku, smjena trenera u ovom bi trenutku zaista bila smiješna. Naravno, moguće je da već u nedjelju navečer više nikome ne bude do smijeha. Izuzev, tek,Slavena Bilića koji se očito jako dobro zabavlja. Nakon što je za prijateljski ogled s Irskom pozvao pola države i pripadajuće joj dijaspore, bez imalo izborničkog srama novinarima je poručio kako Hajduka nakon ovog poraza ne bi smjeli gaditi. Baš kao što je onog davnog 22. veljače 2009. godine naredio da se Hajduka (nakon pobjede!) ne smije hvaliti.

VINKO VUKOVIĆ

Dežurni pljuvač se javio... (stavia bi sad onog smajlia koji riga, al iz nekih razloga ne mogu)