Ovi iz hajduk.hr su izbacili Andrica,limu,densa iz momcadi ali jos uvijek su Sharbiniji i Vukusic

Nešto o velikanu Tomislavu Iviću što je već bilo na forumu prošle godine, ali to se ima stavljati barem svake godine:

Teorija, naravno, bez prakse ništa ne znači. Znao je to i Ivić kojega je, sukladno stipendiji, po povratku pod Marjan čekalo trenersko mjesto u RNK Splitu ili posao u – škveru. Ili – ili. Ili jesi ili nisi...

- Barba Luka Kaliterna je Splita iz zonske lige uveo u drugu ligu i reka mi da je njemu dosta i da ja nastavim dalje. Pod mojim vodstvom Split je bio peti u drugoj ligi i svi su to slavili kao veliki uspjeh. I uprava i igrači i navijači bili su zadovoljni, ma svi osim mene. Bio sam i ja svjestan dobroga rezultata, ali sam još više bio svjestan da da je moj rad bilo najobičnije kopiranje onoga što sam naučio školi. Nije tu bilo nadgradnje, to je bio štreberski, a ne pravi trenerski posao.

A onda...

- A onda je Hajduk raspisao natječaj za trenere u omladinskom pogonu jer je Biće Mladinić otišao raditi s reprezentacijom. E, što se čudite, natječaj je bio raspisan. Javio sam se te dobio posao trenera juniorske momčadi.


- Pet sam godina bio trener Hajdukovih juniora, a sa šjor Titom Kiriginom sam za to vrijeme razgovarao samo tri puta. Prvi put se to dogodilo u trećoj godini moga rada kad je tadašnji trener seniora Slavko Luštica pozvao Mićuna Jovanića da zaigra za prvu ekipu, pa kad je ovaj bio najbolji igrač na terenu svi su shvatili da se u omladinskoj školi nešto događa. Pa je onda sljedeću nedjelju bio pozvan Ivica Šurjak, pa nakon njega Dražen Mužinić, pa kako je koji dolazio, tako više ne bi odlazio, a u klubu su shvatili da je to put kojim Hajduk treba ići. Dakle, stvaranje, a ne kupovanje igrača.


Naslijedio sam dobru Bićinu selekciju, a iz nižih uzrasta su mi dolazila djeca koju su trenirali Vojo Kačić i Mili Buterer tako da nitko nema pravo reći kako sam ja jedini zaslužan za uspjeh. A stvarno smo bili uspješni. U tih pet godina moji su juniori osvojili tri prvenstva i dva kupa. A sve to u praktički nemogućim, sirotinjskim uvjetima. Vježbali smo u dvoru, kad bi to netko vidio mogao se samo smijati. No, meni nije bilo do smijeha, nego do rada. Morao sam se samo prilagoditi. I onda sam počeo izučavati barba Lukin rad u Hajdukovim počecima te sam razvio metodologiju tehnike automatizma. Dakle, sve sam bazirao na ponavljanju jer bez ponavljanja nema ni učenja. Plod takvog rada su i rezultati. Prvo s juniorima, a kasnije i sa seniorima.

Meni se čini da se preseljenjem na Poljud Hajduk nije snašao. Dok je bio sirotinja bio je bogat, a kad je postao bogat, preko noći je osiromašio.

- Ajmo dalje. Nakon osvojenog kupa mi je opet prišao Kirigin i pita me: 'A šta sad?'. 'A, ništa', ja ću njemu. 'Sve ostaje isto. Ako može, ja bi bio pomoćnik prvome treneru i da me klub pošalje na specijalizaciju u Arsenala'. 'Može, ionako smo za iduću sezonu sve dogovorili s Brankom Zebecom, kad se vratiš iz Engleske bit ćeš mu asistent', odgovorio mi je.

Je, ali ne ovakva kao danas. Evo, čitam da su sad za pripreme u Turskoj potrošili 85.000 eura. A bili su tamo već, koliko, barem pet, šest puta. Pa, znate li vi koji je to novac?! Umjesto da svake godine idu na skupe zimske pripreme taj su novac mogli uložiti u infrastrukturu za omladinsku školu, čudo su mogli napraviti. Mi smo se u dvoru pripremali i cijelu smo Europu dovodili u taj naš dvor, bili smo sirotinja s najvećim bogatstvom što postoji, a to je znanje. Pa, moje su treninge špijunirali i najveći svjetski treneri. Nisu imali obraza sami doći, pa su slali svakakve ljude da gledaju i prenose im što radim. A mogli su slobodno doći do mene i sve bih im rekao. Neka slušaju i uče. To je moja poruka i današnjim trenerima, slušajte i učite, obrazujte se, pa ja sam pet godina krvavo radio u s juniorima prije nego što sam dobio priliku voditi prvu momčad. Naša je zemlja čudo, mi i Katalonci imamo najtalentiranije sportaše na svijetu, ali ako te mlade ljude ne bude imao tko učiti, oni će propasti. Kao što su već mnogi propali.

- Nikad nisam bio strog trener. Iako sam znao i ošamariti igrača. E, što se čudite, znam da je danas vrijeme u kojem igrači šamaraju trenere, ali tada je bilo drugačije. Uostalom, pitajte Mužinića ako ne vjerujete. Jednom je, čini mi se da je to bilo na 'Kvarnerskoj rivijeri', pet minuta prije kraja utakmice napravio glupost i dobio crveni karton. Poslije mi je u svlačionici počeo nešto odgovarati, a ja njemu šamar da se okrenuo oko sebe. I onda se mali Vušković, a otac mu je bio čunka u klubu, pobuni i kaže: 'A šta je, oli ćete nas sad poć i tuć?!', a ja i njemu šamar, samo što se ovaj dva puta okrenuo oko sebe. Nakon svega me ispred stadiona čekao Mužinićev otac koji je isto bio na utakmici i vidio što mu je sin učinio. I pita me on: 'Šjor Ivane, jeste li stvarno opalili šamar mom sinu?'. A ja mu kažem 'jesam' i sve čekam kad će me sastaviti sa zemljom. A on će meni: 'I neka ste, samo, tribali ste mu jedan šamar odvalit i po drugom obrazu'. Eto, takva su to vremena bila. Ti momci su bili odgojeni u svojim obiteljima, a to je odgoj koji se ničim ne može nadomjestiti.

FIFA i UEFA nanose mladima štetu

- FIFA i UEFA rade veliku grešku što dopuštaju mladim igračima da praktički bez odštete mijenjaju klubove. Dok sam bio šef omladinske škole u Standardu iz Liegea pet najboljih momaka su nam oteli Francuzi. I, znate što se dogodilo? Niti jedan od njih nije postao igrač, svi su se 'izgubili'. A od onih što su ostali kod mene trojica su sada belgijski reprezentativci. Onoj petorici prekinut je kontinuitet rada te, premda su bili najtalentiraniji, nisu uspjeli, dok su ostali, samo zahvaljujući radu, napravili karijeru. Ma, mene i danas iz Belgije zovu, pitaju za zdravlje i čestitaju mi blagdane i rođendan.

Moram izdvojiti Branu Oblaka

- Najbolji igrač Hajduka kojega sam trenirao? Kojega sam najviše volio? Uf, teško je reći. Svi su oni davali maksimum. Ipak, jednoga moram izdvojiti, on nam je donio dimenziju više i omogućio da izgradimo prepoznatljivi stil igre. A to je Brane Oblak. Doveli smo ga iz Ljubljane da igra nešto što nikad nije igrao. U Olimpiji je bio lijevo krilo, a Boškov i Miljanić su ga u reprezentaciji koristili kao veznog igrača. A kod mene je bio klasični centar s potpunom slobodom igre. Odvlačio je pozornost protivničkih obrambenih igrača i omogućavao nam da nakon akcije Jerković – Šurjak – Žungul zabijemo gol s prve stative. Dok bi suparnici shvatili što se događa mi smo već osvojili prvenstvo. E, ta prva stativa je bila naše najjače oružje. A do savršenstva smo je doveli upornim ponavljanjem na treninzima, bio je to čisti automatizam, a protiv automatizma nema obrane. Gotov si, prije ili kasnije. A meni je automatizam u Hajduku, što s juniorima, što sa seniorima, donio 12 titula, šest prvenstava i šest kupova.

" Prvi put se to dogodilo u trećoj godini moga rada kad je tadašnji trener seniora Slavko Luštica pozvao Mićuna Jovanića da zaigra za prvu ekipu, pa kad je ovaj bio najbolji igrač na terenu svi su shvatili da se u omladinskoj školi nešto događa. Pa je onda sljedeću nedjelju bio pozvan Ivica Šurjak, pa nakon njega Dražen Mužinić, pa kako je koji dolazio, tako više ne bi odlazio, a u klubu su shvatili da je to put kojim Hajduk treba ići. Dakle, stvaranje, a ne kupovanje igrača.  "

ovaj odlomak sve govori..

yap..Andrićevu 11-icu je uzeo oremuš, a Jamesovu 33-icu Kiš

Stvarno mi nije cilj širit nikakvu paniku ode, ali spustio se na moje lipo makarsko more iz zg priko produženog vikenda i po informacijama koje su mi dostupne ljudi iz radne zajednice  (odjel financija i računovodstva), već 5 miseci nisu dobili plaću, najavljeni su neki otkazi, a ljudi bi sami tili ić ća, triba nać samo novo radno misto, sramota da su došla vrimena di ako kažeš da si radio u Hajduka to smatraju negativnom preporukom...

Volio bi da mi cijenjeni spirou se očituje na ovo...

Kad već radin ostalima, bilo bi u redu i za imena koja se vrte oko nas, šta god mislia o vjerodostojnosti OMova, SAova, FVova i ostalih vedeta sportskog novinarstva.


Filip Đorđević... Beograđanin, napadač, 1.86m visok, za koji misec 25 godina. Sa 17 godina već počea dobivat prilike u Zvezdi, sa 19 odradia sezonu na drugoj razini ("Prva Liga") u Radu, di je možda čak bia i prvi strijelac lige, vratili ga nazad, al i daje je ulazia s klupe, iako je pozvan čak i u kadar A reprezentacije već tad, s jedva 20 godina. Posudili su ga onda na po sezone Nantesu u drugu francusku, i sa 7 golova u 18 utakmica, uglavnom ulazeći s klupe, im pomaže osigurat promociju, pa mu otkupljuju ugovor. Naravno, u prvoj ligi se ne ustaljuje u momčadi i ne igra impresivno, a ostaje rezerva i kad su opet ispali iz lige. Ipak, u 10/11 se ustaljuje u prvih 11 i u 36 utakmica daje 12 golova. Nantes tavori oko sredine ljestvice, a Đorđević prošle sezone vata 6 golova i 5 asistencija u 28 utakmica. Uglavnom... nije nešto uvjerljiv.



Milan Jovanović... Crnogorac? rođen u Čačku, stoper, može i livog beka igrat ka, 1.87m, 29 godina. Ako je virovat wikipediji, već sa 17 godina je odradia standardnu sezonu u Borcu, koji je bia tad u drugoj "jugoslavenskoj", uzima ga tad Mladost iz Lučana, koja je iz iste drugoligaške grupe upala u prvu, sezonu iza, sa 19, je već u jačem Železniku. slijedi navodno Dorćol (2. l) po sezone iza (al upitno je), pa opet 2. liga - Radnički Beograd... i onda slijedi izlet od godine ipo u Rumunjsku - po za drugoligaški Vaslui, pa sezona grijanja klupe u Universitatei iz Craiove koja je ispadala iz prve lige.

Vraća se u Srbiju, sezona u drugoligaškom Radničkom, pa opet Rumunjska - uzela ga Unirea, tad friško u prvoj ligi, naravno, zamjena. Iduće sezone Universitatea Cluj pa ka i s drugom Universitateom, ispada iz lige, ovaj put skoro stalno u prvih 11 kad bi igra. Tad otprilike upada u crnogorsku reprezentaciju. Sezona u Rapidu iz Beča s jadnom minutažom, pa seli u Spartak iz Nalchika. tamo je prvo standardan, al u 2011 nakon nekoliko utakmica di kupi kartone suludom brzinom, seli na klupu i skroz ispada iz ekipe. Od 5. miseca 2011 je izgleda igra jedan jedini put u prvih 11.

Sori ako nisan nešto impresioniran. Standardno odavno igra samo za crnogorsku reprezentaciju, vrzma se negdi između prve i 2. srpske i rumunjske, ne nužno s normalnom minutažom, čak ni u Rapidu se nije uspia nametnit, a on je bar poznat ka spašavalište karijera ex-yu igrača, a u Rusiji su ga relativno brzo odjebali.



Žarko Tomašević, livi bek, 22 godine, 1.90m. Iz Pljevlje, brzo ga kupi Partizan, kako to već biva, al brzo i pušta - u Mornar iz Bara. S 18 godina ga, u isto vrime ka i Čopa mislin, kupi Nacional. Za razliku od Čopa, godinu iza ga zadržavaju i dobija solidne prilike u prvih 11 - igra više od po utakmica za njih, čak i Europa Ligu, skoro uvik u prvih 11. Sezonu iza već zato gubi poziciju i minutaža mu znatno pada, debitira tad za Crnu Goru, al nestaje iz reprezentacije ka šta nestaje iz prvih 11 Nacionala. Prošlu sezonu opet počinje na klupi i na tribini, šalju ga na posudbu u drugu ligu, u Uniao de Madeira, di počinje standardno, i uglavnom igra šta igra svih 90 minuta, al naglo "nestaje". Šta se njemu desilo, ko zna. Još iz nekog razloga iman najviše optimizma oko njega.

Bila je informacija u medijima da je radna zajednica nedavno dobila plaću tek za 2. mjesec. Tako da je stanje tu teško, kad se realizira kredit onda će se stanje popraviti, a što se tiče otkaza to je normanlno, mislim da bi 28 ljudi trebalo napustiti klub nakon sistematizacije radnih mjesta. Evo i ovaj natječaj za marketinšku agenciju vjerojatno znači otkaz gotovo svim ljudima koji "rade" na tome u klubu.

sto se tice ovih pojacanja,bilo bi dobro dovest 3 4 ugraca ali cisto sumnjam s obzirom na finannsijku situaciju da ceo bilo koga dovodit!