Idemo postaviti neke realne ciljeve...

Hajduk će još ove i sljedeće sezone (znači u sljedeća 3 prijelazna roka) morati prodavati da napokon izađe iz financijskog minusa i riješi se prijetnje bankrota (vi najbolje znate koliki dug treba još pokriti, mislim negdje između 8-10 milijuna eura, sa time da još treba stići prihod od Anasova i Vukušićeva transfera).

Tokom cijelog ovog perioda i nadalje treba trošiti samo koliko se uprihodi, znači ako je to 30 milijuna kuna, onda se toliko ima za trošiti, ako je to 40 milijuna kuna, onda toliko, ni kune više.

Tek kada se ostvari takva financijska stabilnost i prihvati takav način poslovanja i funkcioniranja, tek tada se može krenuti u postepenu izgradnju nečega višeg, boljeg.
Tada klub više neće biti prisiljen prodavati da bi preživio, nego će se moći i donekle kalkulirati, odnosno zadržati igrače koju sezonu duže, što će se svakako odraziti na kontinuitet i kvalitetu momčadi, a bogami i rezultata.

Sad, nekakav europski iskorak je teško prognozirati, pogotovo što je za prolaz u skupine EL potrebno imati sreće sa protivnikom u 4.pretkolu (pošto Hajdukov koeficijent nije dovoljno visok za nositeljstvo), no kroz nekoliko sezona kontinuiteta (znači nekoliko sezona nakon izvlačenja iz minusa) bi se svakako mogla oformiti momčad koja bi se mogla nositi sa europskim protivnicima srednje razine (npr. klubovima iz Belgije, Švicarske, Austrije, Rumunjske i slično) kakve se u povoljnom slučaju može očekivati u tom 4.pretkolu EL.

I što je najvažnije, kada sponzori ponovno budu vidjeli Hajduk kao zdravu i prosperitetnu sredinu, bez financijskih problema, sa masom navijača iza sebe, i spremnu za europski iskorak, i oni će imati više interesa uložiti u klub, čime će se onaj temeljni dio prihoda sve više povećavati i klub imati više novca za uložiti i u momčad i razvoj u svim segmentima.


Naravno, bogati vlasnik bi vjerojatno bio prečica u svemu tome, no u tome također leže određene opasnosti (što ako takav pojedinac izgubi interes za klub, ili bankrotira i slično).