99 problema: je li počeo desant na Hajduk?
Autor: Aleksandar Holiga
Da ste kojim slučajem posljednjih tjedan-dva čitali samo naslove po hrvatskim tiskovinama i portalima, vjerojatno biste stekli dojam da je Hajduk zadesilo neko teško zlo
Toliki autori – od najutjecajnijih kolumnista do bezimenih forumskih skribomana, od onih koji stalno prate Hajduk do onih koji o njemu inače ni ne pišu, od cijenjenih klupskih legendi do onih koji su iz njega izletjeli naglavačke – izrazili su svoju zabrinutost oko sadašnjosti i budućnosti splitskog kluba.
Da zabrinutost... Hajduk je u agoniji, pao je najniže u svojoj povijesti i srlja u propast, prijeti mu potpuni raspad sistema i nestajanje u opskurnosti – to su samo neke od prilično eksplicitno plasiranih teza.
Neobično je što se to događa na samom početku sezone, nakon samo dvije ligaške utakmice i u trenutku dok su Bijeli još uvijek 'živi' u Europi. A počelo je već nakon prvog kola lige, dok je uoči gostovanja u Kazahstanu u medijima stvorena atmosfera kao da momčad onamo odlazi kao potpuni autsajder.
S Hajdukove strane stvari ne izgledaju ništa manje psihotično. Emotivna poslanica okupatorimadigla je Split na noge, a teško ćete bilo gdje pronaći Hajdukovog navijača koji se ne bi složio s time da se događa svojevrsni desant na Poljud, u kojem se taj slavni i po mnogočemu najveći hrvatski klub nastoji obezvrijediti, destabilizirati i naštetiti mu na bilo koji raspoloživi način. 'Naš dalmatinski ponos i prkos neće poljuljati namjere raznoraznih likova kojima je jedini cilj da se utakmice i na našem Poljudu igraju bez gledatelja', stoji u službenom klupskom priopćenju.
Prosječni pripadnik nehajdučke javnosti – premda i sam vidi da je Hajduk u podređenom položaju ne samo u sportskom smislu, nego i po utjecaju u hrvatskom nogometu – na takve će insinuacije samo odmahnuti glavom ili se nasmijati dalmatinskoj paranoji. Onaj strastveniji i skloniji navijačkom antagonizmu spomenut će kmečave tovare kojima su svi krivi osim njih samih.
No što ako su hajdukovci u pravu?
Ne morate biti ljubitelj teorija zavjere da primijetite neke stvari o kojima se u medijima baš i ne piše. Zanimljivo je vidjeti kako je sve počelo i što je bilo okidač spomenutom priopćenju te poplavi medijskog zdvajanja nad sudbinom kluba. Da, bila je to velika sudačka pogreška na Hajdukovu štetu, ali još više izjava Dinamovog Šefa koji je odmah potom našao shodnim roniti krokodilske suze zato što je rival odigrao samo neriješeno kod kuće protiv Istre.
Naravno da je bio u potpunosti svjestan da će to biti protumačeno kao dolijevanje ulja na vatru, nakon čega će uslijediti još 'kmečanja' i prilika za poentiranje na temu splitske svađe 's rasvjetnim stupom'. Najmoćnija braća hrvatskog nogometa su, čini se, ciljano krenula s takvim bockanjem, jer ničim izazvani daju izjave tipa: 'Nažalost, Hajduk nam više nije konkurent'.
Najizravnija i nimalo uvijena bila je, pak, provokacija s promotivnim videom za vabljenje pretplatnika, a kojim su uspjeli uvrijediti i Dalmatince i vlastite navijače – prve zbog hrpetine kulturoloških stereotipa koje su uspjeli strpati u 35 sekundi spota, tobože ih pozivajući na svoje utakmice, a druge jer im tim zavirivanjem u rivalski tabor zapravo poručuju da im nisu dovoljno dobri.
Nije neka tajna da postoje novinari kojima se daju 'sugerirati' stavovi sinkronizirani s nekom interesnom skupinom. U nogometnoj sferi to čak nije ni nužno, jer na domaćoj sceni tu odavno već dominira mediokritetsvo, fah-idiotizam, površnost i banalnost 'magazinskog' tipa. Komentatori osluškuju Zeitgeist i okreću se kako vjetar puše, povlačeći za sobom nesretnike koji – bilo zbog lova na klikove i čitanost, bilo zbog vlastitih ograničenja – vrlo uspješno izbjegavaju razmišljati vlastitom glavom.
I tako dobivamo gomilu tekstova, komentara, analiza i crtica koji potretiraju Hajduk kao slab, jadan i nesposoban. Za one koji ga ne vole ili gaje neupućene iluzije o tome što bi taj klub trenutno mogao i trebao biti, ta se vizija nameće sama po sebi. Još zanimljivije, većina tih dušebrižničkih napisa na više ili manje otvoren način zaziva dolazak Jednog Gazde to rule them all; jednog vlasnika koji jedini može spasiti klub od propasti.
Da parafraziramo slavnog repera Jay-Z-ja, koji u pjesmi '99 Problems' progovara o stereotipima, nejednakosti pred zakonom, kritičarima i agresorima: Hajduk ima 99 problema, ali Gazda nije jedan od njih. Ili barem trenutno nije jedan od najvećih 99.
Hajduk ima slabašnu momčad s mnogim nedostacima, uključujući obranu koja pliva u nekom svom paralelnom svemiru, igrače koje bi rado prodao ali ih nitko ne želi kupiti, nedostatak napadača koji zabijaju i tako dalje, i tako dalje.
Ima teret duga i plaća danak neradu, nesposobnosti i iracionalnosti svih bivših uprava unatrag 20 godina; problem da mu Dinamo i drugi klubovi 'kradu' lokalnu djecu od malih nogu; nikakav utjecaj u hrvatskom nogometu, zbog čega ga zakidaju sudci, a stukture kažnjavaju za svaki, pa i najmanji prekršaj; nepouzdanog i siromašnog partnera/vlasnika u Gradu Splitu, gdje su propali svi drugi nekoć trofejni kolektivni sportovi i propada sportska infrastruktura; kohorte poznatih faca koji se motaju oko kluba i nešto od njega žele izvući; manjak konstruktivnih medijskih djelatnika koji bi širili pozitivnu energiju; problem s prihvaćanjem vlastite 'partizanske' prošlosti i problem ustaštva među dijelom današnjih navijača; problem s urbanom transformacijom Splita i položajem u visoko centraliziranoj državi.
I tako dalje, i tako dalje.
Ali Hajduk je – prisilno, naravno, ne zbog neke velike vizije – krenuo putem održivog razvoja. Prošlu je godinu napokon uspio završiti poslovanjem oko pozitivne nule, nakon što je još prethodne izgubio 27 milijuna kuna. Realni dug je s preko 100 milijuna kuna (i ruba bankrota) uspio svesti na 44 milijuna, 110 sudskih sporova smanjiti na pet ili šest, uspostaviti suradnju s šezdesetak poslovnih subjekata, oboriti vlastiti rekord po broju sezonskih pretplatnika i doći do preko sedam i pol tisuća članova, broja koji kontinuirano raste.
Je li baš slučajno što se lavina kritika, potaknuta izjavama iz Maksimira, zakotrljala baš nedugo nakon objavljivanja godišnjeg financijskog izvješća?
Za one koji znaju čitati i interpretirati te brojke, jasno je da su negativni trendovi zaustavljeni i da se krenulo naprijed. Hajduk dokazuje da njegov model može funkcionirati. Ima, naravno, još uvijek dugove koji se povlače, ali oni nisu ni izdaleka toliko drastični kako se to u mnogim medijima prikazuje – jedan ili dva dobra transfera riješila bi dobar dio Hajdukovih financijskih problema, vratila kredit i dug gradu (jer Hajduk nije udruga građana poput Dinama, pa da od grada prima desetke milijuna kuna godišnje) i osovila klub na noge. A zdravi temelji za daljnje napredovanje su postavljeni.
Hajduk je zapravo sebe sveo u trenutno realne okvire i čisti smeće koje su za sobom ostavile prijašnje uprave. U neku ruku, može se reći da radi upravo ono što bi i hrvatska vlada trebala napraviti s državnim proračunom. Mnogi Hajdukovi navijači – ne svi, jer u Splitu doista postoji jako puno ljudi koji su u stanju posvađati se i s rasvjetnim stupovima – shvaćaju da zbog toga rezultat mora patiti i spremni su na to.
Većina njih, uostalom, smatra da u ovakvoj ligi Hajduku trenutno nije ni moguće osvojiti naslov, zbog razloga koji nisu samo sportske prirode. Njima ne smeta toliko što je Hajduk igračkom kvalitetom slab niti postignuća na terenu smatraju presudnima u ovom trenutku, jer postoji viši cilj: stabilan i svoj klub, identitet. Nije toliko čudno ovo što se događa na početku ove sezone – anomalija je bila prošla, kad je taj isti slabašni Hajduk mjesecima igrao najbolji nogomet u ligi i sve do sredine proljeća održavao iluziju borbe za naslov.
Riječ je o jezgri – velikom dijelu od onih sedam i pol tisuća koji su se učlanili u klub, prihvaćajući iskaznicu kao legitimacija pripadnika pokreta otpora, koji predstavlja prijetnju uvriježenim oblicima tiranije nad većinom (Dinamo) i 'dobročiniteljskog' privatnog kapitala (Rijeka).
Za one koji ne znaju, do toga je došlo inicijativom članova okupljenih pod nazivom 'Naš Hajduk', koji su se izborili za demokratsko pravo biranja Nadzornog odbora kluba, koji opet bira predsjednika. To je ogledni primjer izravne građanske participacije u demokratskim procesima i preuzimanja kontrole nad onime što građani smatraju bitnim, primjer kakvih u našem društvu kronično nedostaje.
Ali u Hrvatskoj takvo što nije na nekoj cijeni. Prošlo je gotovo četvrt stoljeća, ali Hrvati se još nisu priviknuli na demokraciju i suvremeni kapitalizam – onaj 'divlji' još uvijek je uzor. Zašto mislimo da bi jedan Gazda riješio sve probleme? Zar zato što je privatizacija u Hrvatskoj općenito požela ogromni uspjeh?
Ne radi se o tome da su (svi) ti ljudi a priori protiv prodaje Hajduka. Radi se o tome da treba prvo osoviti klub na noge, a onda uopće razmisliti o tome treba li ga prodavati ili ne i po kojoj cijeni.
Gazda bi mogao vratiti dugove, srediti neki sponzorski ugovor i uložiti u omladinsku školu (sve to Hajduk sada i čini), ali ne bi mogao izvaliti deset milijuna eura za pojačanja i plaće igračima, jer postoji nešto što se zove FIFA-in financijski fair play i što uvelike otežava takve investicije ako se ne mogu pokriti takozvanim 'stabilnim' prihodima i transferima. Riječani, koji su godinu završili u debelom minusu usprkos tome što su sve igrače od Dinama dobili džabe (uključujući Kramarića i Krstanovića), mogli bi se uskoro naći pod povećalom nogometnih vlasti.
A da ne govorimo o tome kako bi Gazda morao igrati po pravilima onog pravog Gazde, koji stoluje u Maksimiru, ako bi se želio nadati bilo kakvom uspjehu. Da još jednom parafraziramo Jay-Z-ja, koji na kraju pjesme izokreće poantu: Hajduk možda ima 99 problema, ali being a bitch ain't one.
Hit me.
ovaj Hajduk- Ima dosta istine u ovom članku
