Nekako što sam stariji, sve više shvaćam tu splitsku filozofiju.

Moj djed je kao mali iz dalmatinske Zagore doselio u Slavoniju, i sada se već naraštajima prenosi ta neka ljubav prema Dalmaciji, Hajduku, općenito svoj toj tradiciji, povijesti, glazbi.

Istom tom analogijom smo dojma da je baš hrvatska dijaspora ta koja bezuvjetno i slijepo voli ovu zemlju, BAŠ zato što je daleko od nje, i to je jedini način na koji se oni mogu identificirati - dok mi koji živimo u RH "jedva čekamo da odemo iz ove smrdljive i korumpirane zemlje".

I baš istom tom analogijom dolazim do zaključka da su dosta sličnog mišljenja i Splićani. Imam dosta prijatelja dolje, i često kada bih se zaletio vlakom,autom, bilo kako na utakmicu, svi ti prijatelji bi me gledali čudno, tipa "ala brale nisi ti baš normalan, šta ćeš zbog Ajduka dolazit".

Svi Splićani koje ja znam furaju na neke druge stvari. Ljeto, strana glazba, Baće, kompjuterske igre, itd. Dojma sam da večina njih pretplatnike i/ili članove smatra jadnicima koji nemaju što pametnije raditi, bacaju svoj novac na nešto što nije WoW ili ljeto na Ibizi - nešto slično kako u mom rodnom gradu percipiraju Osijekove navijače koji idu na utakmice. Jasno mi je da u Torcidi ima i budala, i narkomana i pijanaca i klošara, ali svi znamo da je to zapravo samo jedan mali sitni postotak u odnosu na neku veću brojku.

Bez ikakve uvrede ikome gore opisanom, svi mi imamo svoje ljubavi i svoje živote. Nitko se nikome ni za što ne mora opravdavati, ali zato nekako imam dojam da čak potez Omiš - Makarska daje više navijača u nekakvom relativnom postotku od samog Splita (posebno zbog Torcide Duće).

Volio bih čuti malo vaša razmišljanja, jesam li ikojom mišlju uspio pogoditi barem blizu nekakve srži tog problema i mentaliteta.