Smišno mi je kad se uzdiže Maloču. Počevši od Torcide koja ga je svrstala među ljude koji imaju dušu, pa do nekih forumaša, novinara do najobičnijih navijača i simpatizera. Pri čemu ne umanjujem njega ko čovika nego ću dat jedan osvrt na njega ko nogometaša Hajduka.


Maloča je doša u Hajduka 2008. i vrlo brzo se ustalia u prvoj momčadi. Znamo da je tih godina vlada Grgić skupa sa Fiom i ostalim uhljebima, a sa njima je vladala svakojaka menadžerska mafija počevši baš od Franje Pašalića, menadžera tj. kako nogometaši kažu "drugog oca" Marija Maloče. Iako je na početku čak i pokaziva nekakav talent, gadljivo je bilo čitat hvalospjeve i plaćene članke novinara koji se prodaju za klišku janjetinu ili još tragičnije za rundu u poljudskom kafiću. Nakon šta se Maloču ka projekt napuvalo, već nakon 3 miseca u klubu krenilo se i pritiskom na klub pri čemu se tražilo postotak od transfera. U početku nije išlo ka šta je zamišljeno i nije otiša na pripreme, ali na kraju 20-godišnji "perspektivni" stoper i njegov "drugi otac" su dobili šta su tili.

E tu kreće 6-godišnja avantura Marija Maloče. Kroz klub je prošlo: 7 predsjednika, 10-ak trenera, stotine igrača i desetci stopera, ali Mario je konstanta. Njegove odlične partije se mogu nabrojat na prste jedne ruke, greške vjerojatno ne mogu ni na youtube jer bi video bija jednostavno predug, trofeje su ostali na brojci 2. Uporno se već barem 10 prijelaznih rokova javljaju klubovi koji nude milijune i žele odvest Maloču. Spominjale su se brojke i do 3 milijuna eura, a svi znamo da bi Hajduk uzea i puno manje da nije talac njegovog "drugog oca". Upornim spominjanjem transfera i talenta našeg stopera došlo se do toga da ako puno puta ponoviš laž ona postane istina. Godine članaka i liste zainteresiranih klubova stvorile su iluziju da Maloča vridi. Navijači su ga cjenili na milijune, uprava odbijala ponude, a drugi otac se nada da će osim navijača na tu iluziju nasjest i poneki inozemni klub. Nažalost niko nije nasia... čak više nažalost po nas nego njega i "drugog oca". 

Iluziju neki nisu nikad popušili, neki su je brzo skužili, neki nedavno, a nekima je nebitno šta Maloča nema pojma jer on je pošten momak i dobar Hajdukovac. Da je za nogometaša bitno srce i ljubav prema klubu za Hajduk bi igrale tisuće vrhunskih nogometaša, a neki bi otišli tako daleko da bi rušili Franine, Bearine i Bajdine rekorde, a bilo bi i onih radi kojih bi se povlačile paralele sa Pelom. Katalinić koji godinama lupa gluposti je reka sve u vezi tog Maloče...nažalost. Maloča ima mentalitet gubitnika i pogubno je imat tako nesigurnog i nekvalitetnog igrača u bilo kojoj momčadi, a on je nama čak kapetan. 
U neku ruku može se i preispitat ta njegova ljubav prema klubu. Recimo čim je doša nametnia je postotak u ugovoru, ka balonja od tek napunjenih 20 godina. Godinama je odbia transfere koji su mogli donit nešto klubu, ne radi kluba nego radi sebe i svog menadžera. Svjedočia san na onoj lipoj utakmici sa Dragovoljcom u Kranjčevićevoj njegovom bezobrazluku prema vlastitim navijačima. Torcida je bila na zapadu, a jedan dio nas nije pustilo nego na istok (di nas je na kraju i više bilo) i prije početka drugog poluvrimena na obične povike par navijača "Maloča ajde igraj, stisnite" je približavajući se tribini izgovoria takve psovke da me sram ponovit. Pa lizanje sa Čopom na terenu (izvan nek bude najbolji prijatelj i kum), teren je druga priča, pa ona njegova rasprava sa buljatom i sharbinijem koju je neko zalipia.

Iz svega ovoga bi zaključia da je taj Maloča definitivno ima više koristi od Hajduka nego Hajduk od njega. Da mu nije bilo Hajduka vjerojatno bi ka junior Dinama završia po Lučkom, Rudešu i Prečkom, eventualno bi dobacia do Intera Z i Lokomotive. Pa čak i danas igrat u Hajduka i zarađivat plaću kakva god ona bila je premija za njega, jer drugo nigdi ne bi moga imat niti pola. Nakon svega toga nije ni čudno da voli i poštuje Hajduk. 

Ljubav i poštenje prema klubu u nogometaša se mogu očitat njegovim predstavama na terenu, transferom bitnim za klub i trofejima, a Maloča je u sve 3 kategorije podbacia. Neka priđe na tribinu ka i svi mi koji volimo Hajduk jer ljubav ne čini igrača. Za sve one koji misle da Maloča može igrat zbog ljubavi i poštenja pa onda bi bilo najbolje da klub napravi selekciju za onih 10 000 članova, pa 15 najvećih fanatika uvrstimo u ekipu e onda bi mogli reć da imamo momke koji ginu za klub, a to šta ne bi znali... koga je to više briga.