Povijesne utakmice

Istovremeno, dakle tog istog dana kada je hrvatska nogometna reprezentacija u Zagrebu igrala svoju prvu iz, poslije će se ispostaviti, čitavoga niza povijesnih utakmica, u Rusiji, u Simferopolju, odigravao se susret između mladih reprezentacija Sovjetskog Saveza i Jugoslavije, za koju su, slušajući u stavu mirno himnu ‘Hej Slaveni’, nastupali i Robert Jarni, Robert Prosinečki, Alen Bokšić i Zvonimir Boban.

Onaj isti Zvonimir Boban koji je pet mjeseci ranije na Maksimiru, ispunjavajući dužnost svakog velikog Hrvata, nogom u prsi udario jugoslavenskoga milicionera i tako, kaže jedna od većih laži hrvatske nogometne povijesti, označio početak Domovinskog rata.

Druga velika hrvatska nogometna laž naslanja se na prvu i tiče se izbornika za čiji život i karijeru čak i njegovi kroničari, pa i najveći intimusi, tvrde kako su sastavljeni u mozaik u kojem niti jedan jedini kamenčić nema veze s istinom. Miroslav Blažević postao je izbornik jer je tako htio predsjednik države. Franjo Tuđman - a moguće i njegova kćerka Nevenka - pokazao je prstom u Ćiru i presjekao svaki razgovor na temu trenera koji će hrvatsku nogometnu reprezentaciju povesti u službene utakmice.

Stanko Poklepović ispao je (po tko zna koji put) naivčina, a Tomislav Ivić, kao jedini u svijetu priznat nogometni stručnjak iz Hrvatske, postavljen je na nekakvu funkciju (direktor reprezentacije) koja je zvučala dobro, a kojoj je cilj bio da pod a) smiri javnost, jer tada je, nećete vjerovati, javnost znala tko jedini ima licenciju za izborničko mjesto, i pod b) da velikog šjor Ivana natjera da sam, kad shvati da je izigran, odstupi.

Ćiro je tako u ruke dobio reprezentaciju kojoj su odavno, još otkako je dobar dio njezinih igrača postao svjetski omladinski prvak u jugoslavenskom dresu, u horoskopu bile zapisane velike stvari.

Na prvo veliko natjecanje, a to znači da dolazimo i do sljedeće laži u ovoj priči, Hrvatska se, međutim, nije plasirala pod Ćirom, nego upravo zahvaljujući Tomislavu Iviću koji je zbog UEFA-ine kazne ‘treneru svih trenera’ (sic!) jednokratno sjeo na klupu i stavio svoj autorski pečat na kvalifikacijsku pobjedu nad Italijom u Palermu koja je Ćiri omogućila lagodan put prema Europskome prvenstvu u Engleskoj i nacionalnoj slavi koju, nedokučivo razumnu biću, nisu pomutile ni sve afere, porazi i loši odabiri.

U odabir igrača za završni turnir Ćiri je malo tko prigovarao. To su bila takva vremena. Većina je šutjela. Pa su tako šutjeli i igrači kojima je tražen novac u zamjenu za nacionalni dres. Prijateljima, pa čak i novinarima, znali su se povjeriti, ali u javnost ni u ludilu nisu imali namjeru istupiti. Hrvatski nogometni bogovi još su, naime, u prapočecima mitolgije o ‘vatrenima’ naučili podanike da zatvorena vrata najčešće znače otvoren prozor.

Šarlatanski potez

O samom natjecanju u Engleskoj danas se - eto nove laži - najčešće govori kroz prizmu četvrtfinalnog poraza od Njemačke na Old Traffordu i nakaradnog suđenja Šveđanina Leifa Sundella.

Malotko spominje Ćirin šarlatanski potez u trećem kolu razigravanja po skupinama kada je u Nottinghamu protiv Portugala na teren izveo pričuve i tako ne samo isprovocirao poraz, nego i u duhu rijetko viđenog nefair playa izazvao utapanje Danske. Iste one Danske kojoj može zahvaliti - samo njoj i nikome više! - što je dvije godine kasnije uopće došao u priliku igrati za finale Svjetskoga prvenstva.

Nema nikakve sumnje da je plasman na Mundijal u Francuskoj 1998. godine jedna od većih hrvatskih nogometnih laži. Hrvatska nogometna reprezentacija s tim plasmanom, naime, nema nikakve veze. Za njega je zaslužan Peter Schmeichel - da, onaj isti Peter Schmeichel kojemu su se Ćiro i Davor ‘ja sam brend’ Šuker tako slatko rugali dvije godine ranije - koji je na danskome golu radio čudesa u zadnjemu kolu protiv Grčke iako njegovoj selekciji taj dvoboj rezultatski ništa nije značio.

U dodatnim kvalifikacijama, u dva sraza s Ukrajinom, Ćiru su spasili sreća (gol Bokšića u Kijevu) i pomoćni sudac koji domaćinima u uzvratu nije dopuštao prijeći centar. A na suđenje se nitko od Hrvata nije mogao žaliti ni na završnom turniru u Francuskoj. U osmini finala protiv Rumunja sviran je nepostojeći penal na Asanoviću, u četvrtfinalu protiv Nijemaca sviran je nepostojeći crveni karton na Šukeru, a u polufinalu protiv Francuza (domaćina!) sviran je nepostojeći crveni karton na Slavenu Biliću. Ipak, unatoč tome Hrvatska nije napravila ono što je morala, za što je bila predodređena - nije postala svjetski prvak.

Slavljenje trećega mjesta kao veličanstvenog uspjeha bila je (i još uvijek je) nova laž iz serije hrvatskih nogometnih laži. Da je imala trenera - ikakvog! - i da je imala nogometaše koje je trebala imati, izabrane prema kriteriju znanja i kvalitete, recimo Milana Rapaića (koji je tada igrao u životnoj formi i kojemu su kopačke bile pune poljubaca navijača Perugie), a ne Petra ‘koga?!’ Krpana ili Ardiana ‘mooolim?!’ Koznikua, Hrvatska bi lakoćom osvojila pokal. Ovako, ostala je velika laž o zadovoljstvu osvojenom broncom i još veća o najslavnijim godinama hrvatskoga nogometa.

‘Najslavnije godine hrvatskoga nogometa’, doba potrošeno na trenera cirkusanta i igrače zvijezde koji su određivali tko smije ući u autobus a tko ne, okončane su Ćirinom abdikacijom nakon užasavajućeg starta u kvalifikacije za Svjetsko prvenstvo 2002. u Japanu i Južnoj Koreji.Zanimljivo, debakl u kvalifikacijama za Euro u Nizozemskoj i Belgiji 2000. godine, i to u izravnom srazu s umirućom Jugoslavijom, danas se prešućuje kao da se nije ni dogodio. I tako se pretvara u još jednu hrvatsku nogometnu laž.

Uspjesi i neuspjesi

Za to vrijeme u fotelji predsjednika HNS-a smjenjivala su se čudna imena. Mladen Vedriš, Đuro Brodarac, Nadan Vidošević, Josip Šoić i Branko Mikša s nogometom nisu imali previše veze. Odrađivali su ono što im je bilo rečeno, putovali su besplatno svijetom, i nisu se Pantovčaku miješali u posao. A onda se Tuđman razbolio, u HNS je došao Vlatko Marković, a nedugo za njim i Zdravko Mamić. Laž o nogometu kao najuspješnijem hrvatskom proizvodu dobila je novu dimenziju.

‘Epizode’ s izbornicima Mirkom Jozićem i Ottom Barićem na službenim i neslužbenim internetskim stranicama koje se bave ‘vatrenima’ prigodno su označene kao ‘doba pada hrvatskog reprezentativnog nogometa’. Hm, Mirko Jozić se, nakon spaljene zemlje koju je iza sebe ostavio Ćiro Blažević lako i elegantno, radeći svoj posao i ništa drugo, plasirao u Japan i Južnu Koreju, a Barić se tek malo nesigurnije dobacio do Eura u Portugalu 2004.

Ali, eto, ti uspjesi su - s igračima kao što su Boris Živković, Daniel Šarić, Tomo Šokota, Đovani Roso, Mario Tokić, Mato Neretljak, Nenad Bjelica - proglašeni neuspjesima. Kao još jedna - broji li ih itko uopće? - hrvatska nogometna laž.

Baš kao što je laž i priča o neuspjehu na Mundijalu u Njemačkoj 2006. godine na koji se Hrvatska, vođena Zlatkom ‘svi piju ali samo on plaća’ Kranjčarom plasirala praktično bez falinge. Cico je ušao u otvoreni rat sa Zdravkom Mamićem koji je nekako baš u to vrijeme očistio maksimirsku štalu od svih ‘remetilačkih faktora’ i posvetio se stvaranju tvrtke koja će se, kako se to Mamić stariji često zna pohvaliti izričući još jednu veliku hrvatsku nogometnu laž, u idućim godinama pretvoriti u najprofitabilnije hrvatsko poduzeće.

U Cicinoj sjeni rastao je novi izbornik, novi Ćiro, Slavljen Bilić. Nova hrvatska nogometna laž. Kako je Ćiro po Japanu ‘bušio’ Jozića, tako je i Bilić po Njemačkoj ‘bušio’ Kranjčara. Sklopio je pakt s Mamićem i bez ikakvih problema nakon Cicine smjene postao izbornik. Bez ikakvih trenerskih referencija.

Na klupi Hajduka, dok je Mamić još bio zaokupljen vilama i čišćenjem gnoja, u prvenstvu je osvojio drugo mjesto (iza Cicina Zagreba!), a na klupi mlade reprezentacije ključnu je utakmicu za plasman na Europsko prvenstvo izgubio od Srbije i Crne Gore. Sasvim dovoljno za početak ortakluka s Mamićem - jer bez njegova blagoslova više nitko nije mogao postati izbornik - i njegove ‘ti biraš 2/3 igrača, a ja 1/3’ poslovne politike. Bio je to ‘ugovor s vragom’ na koji Bilića (i njegove nasljednike) nitko nije tjerao.

Bilića je proslavila maksimirska krtica u srazu s Engleskom u kvalifikacijama za Euro u Austriji i Švicarskoj 2008. godine, što on nije shvatio do te mjere da je u sljedećem kvalifikacijskom ciklusu, onome za Svjetsko prvenstvo u Južnoafričkoj Republici 2010. godine, od istog protivnika u dva susreta primio devet komada potpisavši - vrijeme je da kažemo i jednu istinu - najveću sportsku sramotu u povijesti hrvatskog nogometa.

No, to ga, zanimljivo, nije koštalo smjene. Mamićevom milošću dobio je, za razliku od Jozića, Barića i Kranjčara, priliku birati reprezentativce i u još jednom ciklusu, u kvalifikacijama za Euro 2012. godine u Poljskoj i Ukrajini. Na koje se i plasirao nakon što je bio drugi u kvalifikacijskoj skupini u kojoj je Hrvatskoj najteži protivnik bila - Grčka.

Brendirana marioneta

Kroz šest godina izbornikovanja Slavena Bilića većina Mamićevih igrača (ili igrača Mamićevih prijatelja) barem je okrznulo reprezentaciju, a ista se praksa nastavila i pod Igorom Štimcem, kojega je Mamić, u dogovoru s novim predsjednikom HNS-a, brendiranom marionetom Davorom Šukerom, nakon upotrebe odbacio kao domaćica staru krpu, te Nikom Kovačem.

Štimac se, istina, (bezuspješno) nastojao svidjeti i ‘svojim’ hajdukovcima pa je pozivanjem pod barjak dizao cijenu i, recimo, Josipu Radoševiću, dok je Kovač (jednako bezuspješno) svoje kumstvo - puzovsko prije negoli prijateljsko - nastojao amortizirati busanjem u hrvatska prsa i pozivanjem na nacionalno jedinstveno tako svojstveno umrljanim hadezeovcima.

Za trajanja tih laži cijena Mamićevim igračima skakala je u nebo. Bankomat se nije gasio, manufaktura je štancala novac, a bahaćenje i njihova otrovna uvjerenost u vlastitu nedodirljivost otišla je toliko daleko da su i navijači, ta jedina hrvatska nogometna istina, proglašeni neprijateljima.

U sprezi s vjernim novinarima i domoljubnim političarima koji su odavno, samo da su htjeli, mogli prekinuti ovaj niz laži i napokon javnosti reći istinu o hrvatskom nogometu - a ona kaže da je priča o hrvatskoj nogometnoj reprezentaciji od prvoga dana čista prijevara - navijači su prokazani kao glavni uzročnici svega lošeg uokolo hrvatske nogometne reprezentacije, famoznih ‘vatrenih’ koji s vatrom - evo još jedne laži - imaju veze koliko i Davor Šuker sa svojom desnom nogom.

Sve većem broju navijača ovakva je hrvatska nogometna reprezentacija odbojna. Ne zanima ih. Svjesni su da više istine, čistoga sporta i još čišćega, ako baš hoćete, nacionalnog ponosa, ima u jednom jedinom košu Luke Žorića, nego u svim njihovim barcelonima, realima i juventusima. I zato takvoj reprezentaciji okreću leđa. Za nju otvoreno - ne navijaju. Počelo je u nogometno osviještenoj Dalmaciji, koja s ‘repkom’ odavno već ne želi imati posla, da bismo sada svjedočili iznenadnom svenacionalnom otvaranju očiju, umjesto svastike na travnjaku se ukazao znak za dolar i nema te kemikalije kojom ga je moguće uništiti.

U tjednu koji je na izmaku - a sada dolazimo do ključne hrvatske nogometne laži - nije smijenjen samo izbornik Kovač, nego je i Luka Modrić proslavio svoj trideseti rođendan. Ej, trideseti rođendan! Karijera, još malo pa gotova. Ajde, pokušajte se sada prisjetiti jedne utakmice, jedne jedine od skoro stotinu, koju je Luka Modrić vrhunski odigrao za reprezentaciju. Koju je riješio, koju je presudio svojim čudesnim golom ili nekim drugim genijalnim potezom.

Mamićev klan

Nema takve utakmice, na žalost. Luka Modrić puno se bolje, kako tvrdi USKOK, snalazi pred bankomatom kada treba ukucati PIN, podignuti novac i odnijeti ga ‘gazdi hrvatskoga nogometa’, nego u protivničkom šesnaestercu. A Luka Modrić nije jedini, na žalost. Hrvatska nogometna reprezentacija puna je igrača koji sve što imaju mogu zahvaliti Zdravku Mamiću, a ponajprije igranje u toj reprezentaciji. Koje im je podiglo cijenu i utrostručilo zaradu. I njima i njemu. I koji nikada ništa toj reprezentaciji dali nisu. Osim bezbrojnih odštampanih laži.

Oni rijetki koji ne pripadaju Mamićevu klanu, poput Ivana Perišića, teško sa svojom jednostavnom istinom plivaju u moru teške laži. Perišića su se, podsjetimo, svim silama željeli riješiti uoči Svjetskoga prvenstva u Brazilu. Zavirite malo u arhive, prolistajte novine, pa ćete vidjeti koliko je samo članaka napisano u kojima je upravo Perišić označen kao najslabija Kovačeva karika.

Kad su to radili uvjerljivo najboljem hrvatskom nogometašu, koji, dokazano na svakoj utakmici, podjednako dobro igra i lijevom i desnom nogom i glavom, koji može biti i centarfor i bek, kojemu nije problem trčati i naprijed i natrag, koji ima i brzinu i dribling, onda možete zamisliti što sve rade, recimo, Ivanu Striniću ili Mariju Pašaliću. Što mislite, koliko Mario Pašalić mora odigrati dobrih klupskih utakmica da bi došao u A reprezentaciju, a koliko, primjerice, Marko Pjaca?

Priča o hrvatskoj nogometnoj reprezentaciji nije ništa drugo nego jedna velika laž. Prijevara. Tako je bilo i prvoga dana, a tako je i danas. Nikakva promjena izbornika to neće promijeniti.

EDIT:
Zaboravija san stavit