Vrijedi pročitat

"Povratak na mjesto nesreće"

Dvanaest godina sam pauzirao od novinarstva. Hajduka sam počeo pratiti od kad pamtim, i dan danas bolje znam sastav Hajduka iz '82, nego onaj od lani. Pa sam ga '97 počeo pratiti profesionalno, sve do 2004 godine, kad napuštam novinarstvo i opet ostajem samo navijač sve do dana današnjeg.
Nikad se nisam ugodno osjećao u Plavom salonu svog kluba, nikad nisam popio kavu u Javora, samo tu i tamo pivo prije utakmice, a i to sam uvijek pokušavao izbjeći. I dok sam morao pratiti press konferencije i snimati izjave, utakmice sam pratio sa svog pretplatničkog mjesta.
Nikad nisam bio samo sportski novinar, a kad god sam komentirao Hajduka, davao sam do znanja da nisam i ne želim biti objektivan.
I opet sam se u Plavom salonu uvijek osjećao kao autsajder.
Danas sam, silom prilika bio u pressu nakon utakmice na Parku mladeži i vratio mi se onaj osjećaj nelagode.
Sva draga lica iz onog vremena su i dalje tu, baš kao i ona puno manje draga.
Atmosfera je potpuno ista, život koji teče svojim tokom, kao da se ništa u međuvremenu nije promijenilo, kao da je vrijeme stalo.
Novinari koji ne postavljaju pitanja, nego drže monologe, kamermani i fotografi koji u pozadini nezainteresirano promatraju i podsmjehuju se svojim manje vrijednim kolegama, jer više vrijedi jedan njihov kadar od svih naših riječi zajedno, i tu su potpuno u pravu.
Ipak, nešto se promijenilo.
Nisam još bio u Plavom salonu, zapravo ni ne znam održavaju li se pressice još uvijek tamo, po kadrovima koje ćirnem na hajduk.hr, čini mi se da su još tamo...
Neću ni otić još dugo, ako se mene pita, nije za mene ta vrsta novinarstva, i danas sam otišao iz čiste znatiželje, htio sam gospodina Burića pitati je li danas slučajno obukao crnu košulju, crni pulover i crni sako, ili je to bilo to...
Da, znao sam da će ga teško netko drugi to pitati, čekao sam da se najavi ono zadnje pitanje, pa da pitam, i da, gospodin Burić me nije razočarao. Vjerujte mi, bio sam na dva metra od njega i vidio mu tugu u očima i knedlu u grlu dok je odgovarao.
Eto, to se promijenilo. Osoba nevjerojatne staloženosti, više nego očitog prezira prema određenim pojavama iz Plavog salona, koja svejedno s punim poštovanjem i s punom pažnjom odgovara na sva pitanja, argumentirano i gospodski.
A nakon toga, izvan salona, pružanje ruke, upoznavanje, jer se ja, kreten nepristojni, nisam sjetio ni predstaviti na pressici, a on me prvi put u životu vidi.
Na spomen mog prezimena, čovjek ga ponovi i kaže, pozdravite oca. On meni Vi, a s ocem mi mali balun igrao.
Dakle, promijenilo se. Imamo neke ozbiljne i pametne, a nadasve pristojne ljude u klubu.
A Plavi salon... Some things never change.
Ja ću ostati na Istoku, i guštat u tome šta sad znam da smo u dobrim rukama, jer deset minuta Burićevih rečenica više vrijedi od svih mojih tekstova o Hajduku. Samo ga pustite da radi, molim vas.
I nemojte da ja moram dolazit u Plavi salon opet provjeravati hoće li itko postavit najvažnije pitanje dana, umjesto da po ure palamudi o tome je li na desnom beku bolji neki Bilji ili Velaskez, kojih se za godinu dana nitko ni sićat neće.