A to je oni šta ga jebe sinkronizacija u crtanim filmovima.

Gledaj ja ću mu za sinkronizaciju čak dati i za 
pravo ali ovo što laprda samo potvrđuje kako on
kurca graha ne razumije.

pa jel stigne između varanja i maltretiranja suprege i pisanja ratnohuškačkih tekstova kako u devedesetima tako i u nultima zbog čeg su i nevini stradali u osijeku?


a i putopisi su mu zakurac, nisam čitao jedino sa sjevernog pola putopis,al pretpostavljam da je kao ostala tri - drek.

Pauletić je jedan od najvećih redikula grada Splita. Izgleda da je samo rođen za kviskoteku za sve ostalo je debil. Da je osoba ka on upala u NO to bi bia kraj projekta Naš Hajduk.
Pita bi ga koliko često ide na utakmice, ima li člansku kad već glumi velikog Hajdukovca.

Isto tako je najveća Hrvatina u galaksiji, a dok se pucalo rješava je križaljke. Kad on i Kerum počnu o domoljublju...

Bilo bi bolje da izbjegavamo trošit vrime na Pauletiće, Reiće, Štimce...

Od svega mi je najviše žal što nisan vidi Artema u kombinaciji za Zoon Balićen i Vlašićen...pa makar i 15 minuti.
No što je, tu je. Drago mi je da smo imali prilike vidit koja je razlika između igrača koji zna igrati nogomet i ovih koji misle da znaju...

http://www.rtl.hr/video/newsbar/73462/news-bar-8/

A šta drugo kazat o osobi koja je pisala u Slobodnom tjedniku..
Tek ona izjava da nije više Splićanin kad su izabrali Baldasara

nije istina.

bil je on na prvoj crti kad se pucalo.

Pauletić se u godinama 'kada je Domovina krvarila' i 'kada smo svi morali dati svoj doprinos' stavio na raspolaganje čvrstoj muškoj družini pokojnog Marinka Božića. U njegovu ST-u, tabloidu čiji su dosezi u potrazi za neprijateljima i izdajnicima usporedivi s najtežom ekološkom katastrofom, početkom rujna 1991. godine potpisao je dramatičnu reportažu u prvom licu o 'četničkom ekstremistu' likvidiranom u osječkom Sekretarijatu za narodnu obranu gdje je, pisalo je, naumio izvršiti atentat na Branimira Glavaša. 

U zbilji, 'četnički ekstremist' bio je jedan od građana, Srba, mučenih i ubijenih u Glavaševoj organizaciji, zbog čega je pravomoćno osuđen, o čemu se štapska potrkala do danas nisu usudila pisati. Novinaru Dragi Hedlu, koji je prije 13 godina u Feral Tribuneu rekonstruirao cijelu priču, Pauletić je priznao da uopće nije bio na mjestu ubojstva, nego mu je pokojnikovu fotografiju, s opisom 'atentata na Glavaša', uručio fotoreporter Alojz Krivograd. Šest godina kasnije Pauletić je kazao da je sporni tekst nastao u ST-ovoj redakciji, na temelju natuknica koje su Marinku Božiću iz Osijeka poslali on i Dražen Rajković, njegov tadašnji redakcijski kolega.

Nije znano stigne li Pauletić u pauzama dramatične selidbe razmišljati o svojoj ulozi ranih devedesetih, kada se po ratištima prolijevala krv prethodno uzburkavana novinskim tekstovima te televizijskim i radijskim prilozima. Prema predanosti kojom ovih dana prokazuje 'dabrov' boravak u Italiji, sva je prilika da u svojemu ratnom opusu ne nalazi ništa toliko dvojbeno da drugima ne bi predbacivao izostanak iz vojnoga stroja. 

No to nam nije važno. Nebitno je i kako je Pauletić služio domovini nakon što je dao nezaboravan doprinos ratnom izvještavanju - je li proveo nekoliko godina u kakvoj postrojbi ili je na manje vidljive načine održavao paracivilnu poziciju.