Franck Ohandza vrhunski je napadač, ali i najnesretniji prvotimac Hajduka, koji je po kvaliteti predodređen za najviše domete, ali mu ozljede ne dozvoljavaju niti da redovito nastupa za 'bijele'. Izvan terena je još od rujna i splitskog derbija s Dinamom, te i te kako fali ovoj momčadi.

Na Poljud ga je doveo sportski direktor Goran Vučević. Njemu se u to vrijeme skretalo pozornost na Iliju Nestorovskog, napadača Intera iz Zaprešića, tada najboljeg strijelca 2. HNL. I otišao je sportski direktor 'bijelih' na utakmicu Inter – Sesvete, da bi upro prstom u tamnoputog napadača iz Kameruna i konstatirao:

- To je ono što nama treba!

Nakon nekog vremena do Ohandze je došao Oliver Konig, Nijemac koji vodi računa o njegovoj karijeri još od mladih dana. Upitao ga je želi li produžiti ugovor s Dinamom ili potpisati za Hajduk.

- Znaš, Dinamo će te vjerojatno posuditi Lokomotivi ili nekom drugom klubu - kazao mu je tom prilikom, a Franck mu je odgovorio:

- Odlučio sam, definitvno želim u Hajduk!

Konig je čovjek kojemu vjeruje još od mladih dana. Franck je 28. rujna navršio 24 godine i znao je da mu je ovo zadnji vlak za napraviti nešto značajnije u karijeri. Do sada se ona ni blizu nije odvijala u skladu s njegovim potencijalom, koji je uočen još kad je imao 17 godina, a menadžer ga je iz kluba Daga Young Stars u Kamerunu, gdje je ponikao, odveo na probu u Club Brugge.

U stvari, nogometna priča Francka Ohandze počela je davno prije. Njegov tata Georges Zoatakođer je želio biti nogometaš, ali djed je s njim imao drugačije ambicije. Po njegovu mišljenju u to je vrijeme bilo časno biti vojnik, služiti svojoj zemlji, što Georges nije doživljavao kao svoj životni poziv. Bez očeve podrške Zoa stariji nikada nije uspio realizirati do kraja svoj nogometni talent, a familiju je prehranjivao kao građevinski radnik, koji je radio na terenu i često fizički potpuno iscrpljen dolazio doma.

Georges je imao dvije kćeri, Gaelle i Megane, a sin Franck je bio odličan u školi i obožavao je geografiju. Stari Georges je zacrtao da današnji igrač Hajduka završi školu i tako sebi osigura bolju budućnost, ali Ohandza nije tako mislio...

Obožavao je Ronalda, ali ne Christiana, već brazilskog napadača, koji je oduševljavao igrama u Barceloni, Interu, Milanu i Realu, te svoju reprezentaciju odveo do naslova svjetskog prvaka 2002. godine. Onako silan, brz i prodoran, Ronaldo je bio sve što je Ohandza u životu želio biti i uskoro se upisao u školu nogometa.

Franck kaže da je od prvog dana igrao u napadu, a problemi su počeli kada je radi treninga počeo zanemarivati školske obaveze...

- Moj otac je želio da sam redovit u školi, a ne na nogometu. Moglo mi se dogoditi isto što i njemu, kojemu je djed zamislio drugačiju budućnost, ali ja sam ipak napravio po svome. U tome mi je pomogla mama - priznao nam je Franck.

Njegova majka Rosalie Chantal krila je od oca da Franck više nije tako redovit u školi. Ona mu je dala potporu u ključnim trenucima, a na kraju će Franck prije završetka srednje škole prekinuti školovanje i krenuti prema Europi.

No, u Belgiji mu nisu odmah iz početka bila širom otvorena vrata. Club Brugge ga nije odmah registrirao, već mu je rečeno da bi u prvo vrijeme morao samo trenirati s momčadi, bez igranja utakmica. Za Ohandzu je ta opcija bila neprihvatljiva i prihvatio je ponudu za odlazak na Tajland, državu u jugoistočnoj Aziji. Za klub Buriram PEA odigrao je sezonu 2011/12, koja mu je do dana današnjeg ostala najupečatljivija i najtrofejnija u karijeri. Osvojio je Thai Premier League, Thai FA Cup i Thai Liga Cup. Bio je tamo i najbolji strijelac sa 19 postignutih golova, no nikada se nije do kraja dobro osjećao.

Kako sam kaže, ljudi su tamo bili hladni, obroci se posluživali odvojeno za strance i domaće, te bez obzira na fenomenalne igre i nogometnu statistiku nije bilo šansi da ostane. Buriram nikad prije toga nije imao tako uspješnu sezonu, ali na ljeto 2012. godine sazrelo je vrijeme za rastanak.

Sljedeća stanica bila je Greuther Furth. Njemački klub je upravo na ljeto 2012. godine proslavio povijesni ulazak u Bundesligu i činio se idealnim za iznimno talentiranog napadača. Ohandza je u Bavarsku došao pun snage i želje za dokazivanjem, motiviran pokazati da ima što za reći i u europskom nogometu. No, u Furthu je doživio ono od čega svaki nogometaš najviše strahuje. Na jednom treningu mu je klupski suigrač uklizao tako da mu je slomio gležanj lijeve noge. Bio je to dvostruki prijelom koji ga je cijelu sezonu udaljio s terena. Za Greuther Furth nije upisao niti jedan nastup, a u međuvremenu je klub iste sezone zauzeo 18. mjesto na prvenstvenoj ljestvici i ispao iz lige.

Onako ozlijeđen i razočaran, nakon Njemačke je proživljavao najteže trenutke u karijeri. Familija mu je u to vrijeme bila u Yaoundeu, glavnom gradu Kameruna, ali on je u tom trenutku znao da nikakav povratak ne dolazi u obzir. Želio je uspjeh, odnosno priželjkivao je samo da ga ozljede poštede, pa da može napraviti ono što bi odgovaralo njegovu talentu.

Put ga je dalje odveo u Grčku, ali to je bilo sve osim glamuroznog nastavka karijere. Klub Iraklis Psachna igra na stadionu kapaciteta 3000 gledatelja, na terenu kakav bi bio pomoćni u nekom od velikih klubova gdje je on želio igrati. Morao se dokazivati u drugoligaškom nogometu. Upisao je i 20 nastupa, te zabio dva gola, ali samo je tri puta odigrao svih 90 minuta. Ovoga puta mučila ga je ozljeda kvadricepsa, mišići nisu izdržavali, a od tog vremena u posebnom je tretmanu praktički sve do dana današnjeg.

Ohandza opisuje trenutke u Grčkoj kao najteže koje je prošao. Na trenutke se pitao koliko sve to skupa ima smisla ako nikad neće biti sto posto spreman i na pravi način zaliječen. O danima u Iraklisu nije imao ništa lijepo za reći, njegova karijera neumoljivo je išla silaznom putanjom, a onda ga je nazvao menadžer Konig i predložio mu odlazak u zagrebački Dinamo.

Na ljeto 2014. godine on je postao član momčadi iz Maksimira, s tim da nikada nije niti poćirio u svlačionicu prve momčadi. Ohandza nije došao kao pojačanje, nego kao materijal od kojega bi nešto moglo biti ako ga ozljede poštede.

Da Dinamo na njega ozbiljno ne računa pokazala je prošla jesen, gdje je odmah premješten u drugu momčad, da bi potom otišao na posudbu u Sesvete.

- U tom trenutku raščistio sam sam sa sobom i rekao – sad il' nikad. Odlučio sam pokušati odigrati u Sesvetama najbolji nogomet karijere i konačno napraviti ono zbog čega sam i došao u Euoropu. Afirmirati se i privući pažnju nekog jačeg kluba.

Sve ovo pričao nam je Ohandza dok mu je oko vrata dominirao veliki križ. On dolazi iz katoličke obitelji, ali kazao je da nema nikakve posebne rituale kad izlazi na teren.

U Sesvetama je ostavio sjajan dojam.

- Kada sam ga vidio, zapitao sam se što ovakav igrač radi ovdje – kazao nam je trener juniora Sesveta i nekadašnji nogometni internacionalac Sergej Jakirović.

Ohandza je u 2. HNL upisao 22 nastupa i postigao 15 golova, no mnogo veća pobjeda bila je što je nakon dugo vremena uhvatio kontinuitet. On i sada ističe zahvalnost svom tadašnjem treneru prof. Valentinu Barišiću.

Danas će Ohandza reći kako su ga ljudi u Splitu puno toplije dočekali nego u Zagrebu. Ali valja voditi računa i o tome da je u Dinamo došao kao netko tko će možda jednog dana moći ući u svlačionicu prve momčadi. Bio je anonimac za kojega je Mamić čuo da je strašan talent, ali je bio i prečesto ozljeđivan za njegov ukus. U Splitu je priča bila potpuno drugačija, Franck je postao zvijezda još na pripremama...

- Sjećam se svog prvog dolaska na Poljud. Bio sam jako umoran, kada me je menadžer doveo na stadion. Onako snen 'oživio sam' tek kad sam izašao na glavni teren. Osjećao sam da sam došao u veliki klub i da sam donio pravu odluku – kazao nam je Franck.

U Hajduk je došao tiho i bez velikih zahtjeva. U karijeri je nosio brojeve 9 ili 10, a nije mu palo na pamet postaviti pitanje na tu temu jer su bili zauzeti. Njih su nosili Maglica i Milevski, pa je on uzeo broj 11.

Nije dugo trebalo da mu navijači prišiju nadimak. U gradu pod Marjanom još se pamti Ante Luster, zapravo Avie Lester, košarkaš koji je zajedno s Tonijem Kukočem i ostalima proslavio treću uzastopnu europsku titulu 'žutih' 1991. godine. Klub je prije tri mjeseca napustio Mile Viski, odnosno ukrajinski nogometaš Artem Milevski, za kojega u viziji momčadi trenera Damira Burića ove sezone nije bilo mjesta. Umjesto njega, nova zvijezda postao je Frane Zolja, koji je oduševio već u pripremnoj utakmici kontra Rieda u Austriji, gdje je i postigao gol.

Franck je već u prvom domaćem službenom dvoboju protiv estonske momčadi Sillamae Kalev pokazao koliko je ubojit, te zabio dva pogotka u pobjedi od 6:2. Potom je pripremio Caktašu gol protiv Dinama u Maksimiru (1:1), odigravši tako da je svima bilo jasno zašto se Zdravko Mamić izderao na svoje trenere kada je čuo da je ovaj sve dogovorio s Hajdukom.

Imao je, doduše, Ohandza i ljetos problema s ozljedama, pa je propustio nekoliko utakmica zbog napornog ritma četvrtak-nedjelja. Izrauban ožiljcima, Ohandza je stalno bio pod liječničkom kontrolom, ali na Poljudu su ga tada uspjeli dovesti u željeno stanje, te je nastupao. Doduše neredovito, ali je ipak nastupao.

Nakon pobjede protiv Intera iz Zaprešića prvi put je proslavio pogodak namjestivši se kao da ispaljuje projektil iz zolje. U tom trenutku činilo se da je napokon uhvatio kontinuitet, no onda je tog nesretnog 19. rujna, usred derbija s Dinamom, morao napustiti teren zbog ozljede koljena i još se nije vratio.

Šteta, jer kako je krenuo, činilo se da bi mogao ostvariti svoj nogometni san i dobrim igrama u Hajduku izboriti još jednu priliku u Njemačkoj, gdje je zbog navijača Borussia Dortmund klub po njegovom guštu.  

http://dalmatinskiportal.hr/sport/zivotna-prica-francka-ohandze--u-grckoj-se-prvi-put-zapitao-ima-li-sve-to-smisla-i-hoce-li-ikada-biti-sasvim-spreman-/9067