Nikola Vlašić: "Naravno da sam ponosan zbog transfera u Everton, sve te godine rada napokon su došle na naplatu. Ponosan sam zbog sebe i svoje obitelji, zbog činjenice da sam uspio unatoč tome što je bilo puno onih koji nisu u meni vidjeli igrača za veliku ligu i velike klubove. Ne mislim da sam ikome išta trebao dokazivati i to me nikada nije posebno zanimalo, jer želio sam se dokazati najviše sebi. Potpisom za Everton nešto sam dokazao, iako se nadam da je i to tek prvi korak u nekoj novoj karijeri. Znao sam da sam u prvoj utakmici protiv Evertona na Goodison Parku odigrao dobru utakmicu, a i sportski direktor Branco odmah mi je rekao da ću nakon takve igre teško ostati na Poljudu. I prije sam imao visoko mišljenje o svojim mogućnostima, a ta mi je utakmica nekako bila materijalni dokaz da je tako."

"Nakon uzvratne utakmice protiv Evertona prišli su mi neki igrači Evertona i rekli da samo nastavim tako igrati i da me čeka odlična karijera. Godilo mi je to, lijepo je kad te hvale suparnički igrači. Rekao mi je trener Ronald Koeman da sam jako dobar mladi igrač, da Evertonu mogu donijeti puno u budućnosti i da se jako veseli što će me trenirati. Imam u glavi mogućnost da ću sjediti na klupi, barem neko vrijeme. Znam dobro gdje dolazim, znam da je Everton pun sjajnih igrača koji su prokušani, koji imaju veliko iskustvo igranja u Premiershipu i logično mi je da će oni u startu biti ispred mene. Stoga mogućnost sjedenja na klupi proživljavam kao nešto normalno, a naravno da ću napraviti sve kako bih se što prije nametnuo treneru i bio na terenu."

"Kao 16-godišnjak išao sam na pripreme Hajduka i uoči prve utakmice protiv Dundalka došao mi je trener Tudor i rekao da idem na poziciju desnog veznog od prve minute, valjda zato jer je Sušić bio ozlijeđen. Malo sam bio zatečen, jer tu poziciju nikada prije nisam igrao, ali bio sam presretan i nimalo zabrinut. U glavi mi je bilo važno samo da igram, nije me bilo briga na kojoj poziciji. Kad je počela utakmica, opet sam bio sretan kao dijete, uopće mi nije bila u glavi važnost utakmice i pozicije koju sam dobio. Danas mi to sve izgleda pomalo nevjerojatno, danas sam svjestan što znači igrati u veznom redu, ali tada to jednostavno nisam bio. Valjda to tako bude kad si dijete, jer sam doista bio dijete."

"Hajduk je na proljeće 2015. promijenio nekoliko trenera, a sa svakim se mijenjala moja uloga i tu sam se malo zagubio. Na sreću, za novu sezonu doveden je Damir Burić, kod kojega sam se odlično osjećao i na pripremama sam letio na terenu. I dobro sam igrao tog ljeta dok smo gurali u Europi, ali nakon nekog vremena počeo sam osjećati trbušni zid, ali nisam to nikome govorio jer sam želio igrati. Kako je vrijeme prolazilo, trbušni zid me sve više bolio i onda je uslijedila duga stanka, a kada sam se vratio odigrao sam nekoliko teških utakmica, dvije protiv Dinama, tu mi je otišao mišić i sezona je bila završena. Tako sam praktički izgubio cijelu jednu sezonu zbog toga što sam zanemarivao ozljedu kako bih mogao igrati."

"S Pušnikom se nisam našao, ne bih o detaljima, ali njegov mi način rada i igranja nije odgovarao. Kod Tudora sam jako napredovao u segmentu momčadske igre, jer on mi je iz treninga u trening na to ukazivao, a i pozicija desnog veznog me tjerala da mijenjam navike, da puno trčim i radim za momčad. Međutim, takva me igra puno trošila, tako da nisam imao dovoljno svježine za napad, ali danas sam jako zahvalan Tudoru što me naučio onome što traži seniorski nogomet. Burića iznimno cijenim kao čovjeka i trenera. Je, igrao sam kod njega na puno pozicija, gdje god je trebalo pokrpati rupe, ali i to me učinilo raznovrsnijim igračem, što mi je danas kvaliteta više. A i realno je bilo da Burić moje pozicije povjeri Sušiću i Caktašu. Nisam se kod Pušnika osjećao dobro, ta polusezona je bila najgora u mojoj karijeri, tu sam valjda dotaknuo dno. I ja i momčad. Čim je Carrillo došao, rekao mi je u razgovoru da je on vidio kakav sam igrač. A ja ga gledam u čudu: "Ma što ste vidjeli, pa bio sam preloš cijelu jesen"!? No, Carrillo mi je odmah odgovorio da imam tehniku, brzinu, moć i da se samo opustim i uživam na terenu. Dao mi je napadačku slobodu, a u obrani sam imao točno zadanu ulogu. Kroz njegove treninge brzo sam se digao i vratio samopouzdanje, a to je očito bio preduvjet da krenem s dobrim igrama. Kazao mi je Carrillo da će stajati iza svake moje odluke o transferu ma kako god završilo te dodao da sam jedan od najboljih igrača koje je ikad trenirao. Jako sam mu zahvalan na tim riječima i na svemu što je napravio za moju karijeru."

"Svi su me podsjećali kako sam igrajući za kadete i juniore s lakoćom zabijao, ali taj nogomet kao da nije isti sport koji sam igrao u seniorima. U kadetima sam mogao nanizati petoricu i lako zabiti gol, ali seniorski je nešto drugo, ono prije je bila dječja igra. Na sreću, daleko sam od svojih vrhunaca u seniorskom nogometu tako da sam uvjeren kako su moja golgeterska oružja spremna i da će u jednom trenutku proraditi na pravi način. Samo moram biti strpljiv i jednako vrijedan u radu. Ma teže mi je padalo što su ljudi nekako ostajali razočarani što nije bilo mojih golova, a znao sam da im nije lako objasniti što je razlog tome. Mene je osobno više brinulo što dugo nisam ulazio u šanse za gol. Navečer sjednem pred TV, pogledam sažetke, a na njima mene nema baš nigdje u kadru. Tada sam se pitao, hej, jesam li ja uopće igrao utakmicu? Međutim, kod Carrilla se i to pokrenulo, počeli su stizati pogoci, a u svakoj sam utakmici bio u nekim šansama i polušansama."

"Doista sam vjerovao ovo ljeto u taj naslov prvaka sa Hajdukom, jer smo se jako digli ove sezone. Znate, kad smo prije dvije sezone igrali protiv Libereca, osjećao sam koliko su moćniji od nas i da im samo slučajno možemo zabiti gol. Sad sam osjećao našu moć na taj način. Postali smo zreli, opasni, čvrsti odozada, dobro vođeni i uigrani. Takav Hajduk i bez mene sigurno može do naslova, puno je odličnih igrača u momčadi. Kad sam bio jako mlad, smetalo me kad bih čuo "Blankin brat" ili "Joškov sin". Na sreću, sa 14-15 godina to mi se izgubilo, ljudi su već prepoznavali da igram zato što bio dobar, a ne zato što imam sestru ili oca iza sebe. Sad me ljudi mogu zvati kako god hoće, to me nimalo ne dira."

"Baš nikada mi sumnja u sebe nije bila u glavi. Uvijek sam bio realan, znao sam da igram loše, katkad i grozno loše, ali znao sam da to nije moja prava slika i da će se sve ono što znam i što sam tolike godina ulagao u sebe jednom mora isplatiti. Samopouzdanje možeš izvući iz rada, kad vidiš da si pun snage, brzine, da te lopta na treningu sluša, a ako ne treniraš ne možeš biti dobar i nemaš se čemu nadati. Medije ne čitam, ni kritike ni pohvale. Prijatelji su mi isprva slali nekakve napise o meni i mojim igrama, ali to već duže vrijeme ne rade jer sam ih zamolio. S njima pričam o nogometu, ali ne o Hajduku i mojim igrama, posebno nakon poraza. Takav me je način sačuvao od svih kritika, posebno zlonamjernih i čini mi se da je to bilo dobro razmišljanje."

"Prije godinu i pol nisam bio spreman za izazov Premiershipa. Nije me bilo briga za novce, a i što će mi ako ne mogu uživati u nogometu. Odrastao sam bez financijskog stresa i nikad mi novac nije bio vodilja u nogometu. Zato o toj ponudi nisam ni imao potrebe razmišljati. Sada sam znao da sam spreman, odmah sam to osjetio. Nemam straha od konkurencije od bilo čega što me čeka u Evertonu i Premiershipu. Osjećam tek jednu pozitivnu tremu i jedva čekam da sve krene. Sjajno mi je kad su navijači u Engleskoj tako blizu, kad ti pušu za vratom, kad čuješ njihove komentare, psovke, uzdahe... To me dodatno puni adrenalinom."

"Dok sam napuštao teren protiv Istre, znao sam da ću vjerojatno otići, pa sam imao potrebu pozdraviti se, iako sam bio dobro svjestan da transfer može propasti. Znate, proteklih sam godina vidio nekoliko suigrača kojima je propao transfer i koji su to dosta teško podnijeli. Stoga je meni sve do samog potpisa u glavi bila opcija da ću možda ipak ostati u Hajduku, a nikada si ne bih dopustio da budem slomljen zato što ostajem u Hajduku. To ne mogu ni zamisliti."

"Nikad nisam bio u teretani, utege nikad nisam dizao, tek male bučice u nekim vježbama. No, postoji niz vježbi u kojima dobivaš snagu radeći sa svojim tijelom. Nije bitno koliko je čovjek jak, nego koliko je jak u primjeni snage koju ima, na koji je način može iskoristiti u svom tijelu."

"Puno je otac utjecao na mene i jako je zaslužan što sam danas takav igrač. Kad imate nekog tko je 100 posto i bezuvjetno uz vas u svakom trenutku, kad vam ide i kad vam ne ide, onda je to velika stvar. Otac je uvijek bio tu, uvijek bi me smirio, bio uz mene kad je malo tko vjerovao u mene. Uvijek je govorio da me samo rad može izdići i vratiti tamo gdje mi je mjesto. Otac je svakako najvažnija osoba u mom životu kad se radi o nogometu. Znate, donedavno nisam ni znao da je čak i pokojnog trenera Tomislava Ivića pitao za savjet kako da me unaprijedi kao igrača. Otkad pamtim, a tako je bilo i u razdoblju koje više ne pamtim, uvijek smo radili s balunom, tako mi je na treninzima bio gušt. Zato sam danas toliko dobar s loptom, zato sam podjednako dobar s obje noge. Uz to me otac naučio i da savladam mnoge atletske i gimnastičke vještine. Od Blanke kao sportašice uzeo bi posvećenost sportu i treningu u svakom trenutku. Blanka po cijeli dan razmišlja kako unaprijediti sebe i svoj trening, tako da sam po tom pitanju daleko iza nje. Takav je njezin sport, tamo sve moraš sam napraviti, nema te tko pokriti kada imaš loš dan. U nogometu uvijek imaš 10 suigrača oko sebe, u atletici si sam. Često mi Blanka daje savjete, a i kad kritizira, čini to na jako lijep način. Kad bi me mediji hvalili, uvijek mi je govorila da ostanem skroman, da ne poletim, da budem ponizan i uvijek na zemlji. Nije mi dala da se ljutim na one koji bi me napadali, stalno je govorila da im uzvratim ljubaznošću i smiješkom, a da će moje dobre igre biti odgovor svima."