SAD MI JE ŽAO
što sam slavio golove Hajduku

Tko zna, da sam navijač možda bi reagirao na isti način i vikao s tribina - "Jela pederu". Sigurno da je "torcidaše" pogodilo to što sam kao najbolji igrač Hajduka otišao u Zagreb. To nisu mogli preboliti. Ali ja i danas smatram da sam učinio jedino što sam mogao. U Hajduku mi nisu htjeli dati ono što sam zasluživao. Nekim igračima koji su dolazili sa strane davali su - na lopate. A meni koji sam odrastao u Poljudu nudili su mrvice

Kad pogledam unatrag onda mi je jedino žao što sam one golove koje sam zabijao Hajduku i - proslavljao. Nisam to trebao činiti, možda bi danas bilo drugačije. Trebao sam ostat hladne glave. Ali u meni je bilo previše emocija, pa i mladenačkog dišpeta, da bi mogao ostati miran. Nisam tjerao inat prema Hajduku ili navijačima koji su me vrijeđali s tribina. Ako sam se i ponašao osvetnički onda je to bilo prema ljudima iz kluba koji nisu učinili ništa da me zadrže u Splitu — prisjeća se nekadašnji miljenik Torcide Joško Jeličić svog prelaska u Maksimir u ljeto 1993. godine.
Jeličić je tada umjesto da potpiše novi ugovor za "bijele" prihvatio poziv Ćire Blaževića i potpisao za tadašnji HAŠK Građanski. S njim je otišao i Mario Novaković, nogometaš razornog udarca koji se nije pretjerano usrećio izabravši Zagreb.
Sva pažnja je, naravno, bila usmjerena prema Jeličiću. Njegov potez u splitskom navijačkom puku doživljen je kao veleizdaja. Dojučeranji ljubimac Torcide, ponajbolji igrač "bijelih" sada je odjenuo dres "modrih" zbog čega je morao istrpiti uvrede sa svih strana. Ništa nije moglo utišati navijački gnjev prema odbjeglom sinu. Pjevalo se tada - "Jeličiću tko te jebe, možemo mi i bez tebe, Hajduk šampion...". A Jela je u dresu "modrih" usred Poljuda uvraćao - golovima.
Tko zna, da sam navijač možda bi reagirao na isti način i vikao s tribina - "Jela pederu". Sigurno da je "torcidaše" pogodilo to što sam kao najbolji igrač Hajduka otišao u Zagreb. To nisu mogli preboliti. Ali ja i danas smatram da sam učinio jedino što sam mogao. U Hajduku mi nisu htjeli dati ono što sam zasluživao. Nekim igračima koji su dolazili sa strane davali su - na lopate. A meni koji sam odrastao u Poljudu nudili su mrvice. Normalno je onda da sam izabrao Dinamo i nisam pogriješio. Zaradio sam veliki novac, napravio solidnu karijeru, prodao se u inozemstvo, igrao sam dvije sezone Ligu prvaka. Moram biti zadovoljan. Možda je moglo biti i bolje, ali i gore...
Jeličić se slaže s ocjenom da je obzirom na potencijal mogao napraviti i više. U Maksimru je igrao u dva navrata, osvojio je tri prvenstva i tri kupa. Prodao se u Sevillu gdje se nije uspio nametnuti zbog čega se kasnije i vratio u Zagreb.
Odigrao je briljantnih utakmica, a u karijeri mu najviše nedostaje značajnija reprezentativna epizoda.
Četiri godine u prvoj momčadi Hajduka pamtim kao najljepše trenutke u karijeri. Debitirao sam kod Vucova, davne 1987. godine sa samo 16 godina, protiv Sarajeva u Kupu. Sa Hajdukom sam osvojio posljednji Kup Jugoslavije u Beogradu protiv Zvezde, onda Prvenstvo Hrvatske i Kup. Tu sam ispunio dječačke snove, igrao sam iz ljubavi — prisjeća se Jeličić.
Ali ponosan sam i na dane koje sam proveo u Maksmiru. Uostalom igrao sam u dva naša najveća kluba i doživljavam to kao priznanje. Žalosti me, međutim, kad i danas čujem kako o meni neki govore kao o nekakvom izdajniku. Stalno se moram nekome pravdati. Kao da je nisam htio ostati, pa nisam idiot, Hajduk je moj klub i uvijek ću biti hajdukovac...
Jeličić s obitelji danas živi u Zagrebu. Uložio je novac u Štimčeve kladionice, zanimaju ga investicije u građevinarstvo, a još nije odrekao ni nogometnih ambicija.
Nakon epizode u Koreji i oporavka od ozljeda trenutačno je bez kluba. U siječnju će napuniti 32 godine, a osjeća da može još igrati. Na proljeće će potražiti angažman, inozemstvo ili HNL nije mu ni važno. Zna samo da želi igrati nogomet. Njegovim stopama krenuli su sinovi 11-godišnji Mario i 8-godišnji Borna, treniraju u Dinamu, a navijaju za - Hajduk. Uz njih dvojicu ima i trećeg sinčića, najmlađeg Joška.
Borna bi bio najsretniji da sam prošle godine potpisao za Hajduk, pa da se vratimo živit u Solin. On je golgeter, na tatu, već sad zna zabiti pet komada po utakmici. Kaže mi neki dan: tata kad ja zabijem gol u derbiju onda ću odma’ reć novinarima da bi volija da me kupi Hajduk...
Jeličić se danas osjeća kao "persona non grata" u oba kluba. U Hajduku mu nikad nisu oprostili odlazak u Zagreb, a s Dinamom je na sudu zbog neisplaćenih dugova.
Što očekujete od nedjeljnog derbija?
Drugačije gledaš na te utakmice kad nisi "unutra". Vidim da se diže velika buka preko novina. Danima se živi u iščekivanju derbija. To je postalo normalno, sve je manje velikih utakmica, pa se svaki derbi čini važnijim i većim. Pobjeda je važna zbog prestiža i samopouzdanja, ali isto nosi tri boda kao svaka druga. Mislim da uloga favorita ništa ne znači. Prije utakmice u Splitu govorilo se da je Dinamo papirnati favorit pa je opet Hajduk dobio. Može tako biti i ovog puta, da pobijedi onaj tko se ne smatra favoritom.
Tko će pobijediti?
Teško je reći, vidim da jedni i drugi najavljuju sigurnu pobjedu. Objektivno, šanse su podjednake.
Pali se atmosfera, dobro je što su svi puni samopouzdanja.
Samo se nadam da će sve proći bez nereda, da ćemo gledati kvalitetnu utakmicu, sa puno golova i bez namjernih sudačkih pogrešaka.
Za koga ćete navijati?
Za Hajduk! Nadam se pobjedi "bijelih".

bajdvej,
jela strijela i LJ.P.V. isto razmišljaju
al smo pogodili