Žalosno. Vinko V. Objava sa facebooka:
Još malo pa će, evo, i tri mjeseca otkako je na Poljud stigao Stephen Chinedu. Nogometaš iz Nigerije, 19-godišnjak, kažu brz kao metak i čvrst kao stijena. Tako su i u Hajduku rekli kad su ga dovodili. Iz Neretvanca.
Novine i portali javljali su o opuzenskom Afrikancu kao što nikad ni o jednom igraču iz Treće lige nisu. Po cijele stranice su mu davali, a ispod tekstova su se rojili komentari onih rijetkih koji su ga uživo gledali. I svi su tvrdili kako je Chinedu uistinu i brz i čvrst kao malo tko.
Trči, a ne pada. Ne glumi. Iskonski je nogometaš. Gladan igre i golova.
Jer, Chinedu je napadač, a Hajduk, zdvajalo se prije skoro tri mjeseca baš kao što se i danas zdvaja, nema napadača.
Kad se pročulo da ga traži Dinamo i da je Zoran Slišković dvaput bio u Opuzenu da se za Mamićeve oči uvjeri o kakvu se potencijalu radi, reagirali su i 'bijeli'.
Reagirali su Saša Bjelanović, sportski direktor kluba, i Krešimir Gojun, tadašnji voditelj klupske Akademije. Koliko su ga oni puta gledali i jesu li ga uopće gledali prije nego su ga odlučili dovesti na Poljud, nije poznato. Uglavnom, doveli su ga.
Iako je ugovor s Chineduom iz formalno-pravnih razloga mogao vrijediti tek od 1. srpnja, odlučeno je da ga odmah, a bio je početak svibnja, prebace u Split. Za svaki slučaj. Uostalom, hrvatska nogometna povijest puna je već gotovih transfera koji su se u zadnji tren izjalovili. Da sad ne ulazimo u detalje s menadžerima u prtljažnicima i sličnim metodama uvjeravanja.
Chinedu je, dakle, na Poljudu evo skoro tri mjeseca i od tada nije odigrao niti jednu jedinu utakmicu. Niti je odradio pripreme s momčadi. Ni s prvom, ni s drugom, a nije ni s juniorima, jer teoretski bi i s njima mogao trenirati.
Tri posljednja kola trećeligaškoga prvenstva propustio je jer ga je Hajduk naglo povukao u svoje redove, a sve što se nakon toga događalo stat će u nekoliko rečenica.
Cijeli svibanj i početak lipnja Chinedu je proveo na Poljudu. Trenirao je pod Marijom Despotovićem u Hajduku II, hranio se u klupskom restoranu i strpljivo čekao 1. srpnja kad će već potpisani ugovor s 'bijelima', o čemu su opširno i veselo izvijestile sve novine i portali, početi teći. Baš kao i njegova plaća. Jer, primanja iz Neretvanca, razumljivo, nije mogao rastegnuti s obzirom da ih praktično nije ni bilo.
Čekao je, naravno, i kad će napokon zaigrati prvu utakmicu, bilo kakvu, ma i najprijateljskiju moguću, za svoj novi klub kako bi dokazao da sve one priče o njegovoj brzini i čvrstoći nisu samo priče.
A onda je prva momčad otišla na pripreme u Sloveniju.
Naravno da se Stephen Chinedu potajice nadao da će i on biti među tridesetak odabranih igrača za pripreme, baš kao što se to nada svaki igrač druge momčadi, no nije bio previše razočaran kad svoje ime nije ugledao na ploči trenera Siniše Oreščanina. K vragu, pa nije odigrao niti jednu utakmicu, nitko ga, osim na nekoliko treninga u finišu sezone, nije ni vidio, nitko ga, zapravo, u klubu i ne prepoznaje.
Momčad je otputovala za Maribor, a Chinedu se, kao i svakog jutra tih mjesec dana od dolaska iz Opuzena, pojavio pred klupskim restoranom.
Zaključano. Nigdje nikoga.
Momčad je otputovala za Maribor, a s njom i restoransko osoblje. Chinedua su zaboravili. Zaboravili su da u klubu imaju igrača kojemu još ni jednu plaću nisu isplatili i koji je doslovno gladan. Igrača kojega su sami pozvali da im se pridruži i kojemu su bez ikakve prisile dali ugovor. Trogodišnji. Igrača koji se hranio u klupskom restoranu kao vjerojatno najsiromašniji profesionalni nogometaš na svijetu.
Suočen s neugodnim saznanjem, Saša Bjelanović, sportski direktor koji je osobno inzistirao da Chinedu dođe u Hajduk iako ne znamo je li ga ikada uživo gledao, priznao je krivnju, zacrvenio se i obećao da se to više neće ponoviti.
Do povratka momčadi iz Slovenije, Chinedu se hranio tako što se snalazio. Blago rečeno. Nogometaš s profesionalnim ugovorom hranio se dva tjedna gdje je i kako je stigao. Doslovno.
Trenirao nije. Čekao je da se okupi druga momčad. A kad se okupila, pa kad su najavljene pripreme na Kupresu, upozorio je nadležne kako on kao Nigerijac nema papire potrebne za ulazak u Bosnu i Hercegovinu.
Rečeno mu je da ne brine, da ljudi u klubu o svemu vode brigu. Isti oni ljudi koji su ga prije koji dan ostavili samog i gladnog pred vratima zaključanog klupskog restorana.
Kako se trenutak polaska na Kupres bližio i kako papiri za njegov ulazak u BiH nisu dolazili, Chinedu, sad već ozbiljno prepadnut, opet je upozorio nadležne da bi to trebalo riješiti.
Hoćemo, ne tresi se, rekli su mu. Riješit ćemo.
Nisu riješili. Momčad je otišla na pripreme bez Chinedua koji je opet ostao na Poljudu. Sam. No, barem je klupski restoran sada radio.
Zaboravili smo.
Da, upravo tako, zaboravili smo, glasilo je objašnjenje kad je Chinedu upitao što se dogodilo s njegovim papirima.
No, brzo će se oni vratiti, za sedam dana su natrag. I to su mu rekli.
U međuvremenu, na novinarski upit o mogućnostima mladog Nigerijca trener Hajduka II Mario Despotović iznenađujuće je i nimalo pedagoški, bez da ga je ikad u pravoj utakmici vidio, razvezao jezik: "...on danas još uvijek u završnici donosi odluke koje statistički gledano nemaju puno smisla tako da moramo puno raditi s njim na tome (...) Mislim da će napredovati kad to shvati, ali nikad ne znaš koliko igraču treba vremena da to sve napravi..."
Zadnja vijest kaže kako je Saša Bjelanović Chinedua ponudio Solinu. Da ga uzmu na posudbu. On, sportski direktor koji je inzistirao na njegovu dolasku i koji ga praktično nikad uživo nije vidio u igri 11 na 11, koji ga je ostavio gladnog i žednog i koji mu nije omogućio niti da se s C ekipom priprema, danima već gleda kako ga se riješiti.
Ne zna što bi s igračem kojemu je prije niti tri mjeseca dao trogodišnji ugovor.
Istovremeno, iz Solina je u drugu momčad doveo Duju Ninčevića, sina solinskoga gradonačelnika Dalibora.
