Ako ćemo stvari gledati iz perspektive sustava s dvojicom centralnih veznjaka na koji se Tudor odlučio, onda izostavljanje Nejašmića ima dovoljno argumenata koje se može gledati kroz taktički vakuum. Nejašmić je najbolji formacija s trojicom u sredini terena u kojoj je postavljen kao zadnji vezni uz dvojicu centralnih veznih, a u ovom taktičkom modelu te pozicije naprosto nema. Osim toga, kad lopta preko bočnih pozicija ode visoko, taktički zahtjev od ta dvojice veznjaka je da se podižu i idu visoko naglašavajući motoričku komponentu, a sve to traži veći energetski potencijal nego što ga Nejašmić ima.

Stvar je o budućnosti kluba i nedostatku shvaćanja da Hajduk u ovoj fazi razvoja stvarno mora imati projekte kluba kako bi funkcionirao i punio budžet. Ne mora taj projekt biti Nejašmić ili David Čolina, ali Hajduk ga mora imati — i ako je trenutna razlika između dvojice igrača 10 posto, onda mora igrati onaj tko će biti dugoročno isplativiji.

Zadaci i odluke

Jer mantra o tome da je teren jedino mjerilo odlična je stvar za ponavljati, sve dok ne izgubite od Slaven Belupa. Kad odmah iza toga u tri utakmice s Osijekom, Dinamom i Rijekom upišete samo jedan bod, onda ispadne da stvari na terenu ne funkcioniraju i događa se ono što se dogodilo Buriću. Što to mjerilo terena nakon takvih rezultata onda govori o treneru i njegovim izborima, a onda posredno i o Staniću i njegovim izborima? Može li mjerilo terena vrijediti za igrače, a ne vrijediti za trenere?

Kad jedini naglasak stavite na odmah i sada, onda nije pošteno tražiti dvije godine.

Tudor je dobar trener i Stanić definitivno zaslužuje one dvije godine o kojima govori, ali Hajduk će morati živjeti i sutra. Koncentrirati se samo na danas je naprosto pogrešno jer dođe Slaven Belupo i iza njega tri utakmice u kojima Hajduk osvoji samo bod, a onda priča da je teren jedino mjerilo postane opasna baš za one koji je uporno ponavljaju.