Jučer je otišao na bolji svijet jedan dio mog djetinjstva i mladosti.
Čovjek kojeg sam na početku "mrzio", a onda što bi Ćiro rekao:
"Sine jebeš čovjeka koji ne promijeni mišljenje", postao jedan od
njegovih najvećih obožavatelja. Čovjek koji je sam po sebi bio magija.
Čovjek koji je nemoguće stvari radio toliko jednostavno da je svak
mogao pomisliti, pa ovo mogu i ja. Dok ne probaš. A to je odlika najvećih
i onih kojima je Bog dao talenta za razbacivanje da rade stvari koje nisu
normalne, a koje u njihovoj izvedbi izgledaju toliko jednostavno. Otišao
je čovjek koji je obilježio cijelu jednu eru, čovjek radi kojeg se vrijeme u
nogometu dijeli na prije i poslije njega. Kad sam čuo vijest bio sam sa
ženom i prvo sam ostao bez teksta, a onda mi je ona rekla nemoj mi molim
te sad plakati ima posla oko djece. Bez srama htio sam plakati jer Diego je
za sve ono na terenu zaslužio svaku suzu koja će biti puštena za njim.
Najveći ikada počivaj u miru Božjem, u miru kojeg nakon karijere nisi imao
velikim dijelom i svojom krivnjom.

P.S. Sinoć kupim malog nakon treninga i kažem mu da imam jednu lošu vijest.
Pita on je li to nešto didi bilo? Rekoh nije sine umro je Maradona.
Kaže on meni tata hajde molim te reci mi da me zezaš. Rekoh nisam, a on suze
u očima. A zna ga samo sa youtube videa koje sam mu pokazivao da vidi šta je
bio igrač, a ne ove plačipičke danas.
Verbea ligant homines, taurorum cornua funes! "ajde glupane kakav faul, on je pre jak samo ti to ne razumiš" Jebeš čovjeka koji ne promijeni mišljenje. Jesam duša al mi ne treba ništa. Bolje svašta pojesti nego svašta reći.