'Ne smijem pasti barem do sutra, nakon toga već mogu', rekao nam je Špiro Guberina, dok smo ga maltretirali da se popne uz tri stepenice kako bismo ga slikali uz plakat. Pozirao nam je pored plakata predstave 'Kamo? Tamo da putujem...', koja će 1. ožujka biti odigrana u HNK u Šibeniku i recitirao: 'U Plavom salonu sve je posluženo'. Bila je to prva rečenica koju je izgovorio kao glumac, baš u šibenskom Kazalištu, prije 70 godina. Sjeli smo u zadnji red partera…
Tamo da putujete. A gdje je to?
- Špiro iz Zagreba, Špiro u Zagreb. I uvijek prema moru. Dubrovnik, Šibenik i Split su gradovima u kojima sam najviše puta prespavao. Nije loš izbor, zamisli da sam emigrant…
Onda biste sad udisali suzavac na granici s Makedonijom…
- Da. A ovako sam lipo u Šibeniku, kažu da je to najljepši grad na svijetu.
Tako kažu…
Ne samo da oni kažu, nego i ja kažem isto. I ne lažem.
Sutrašnja predstava najavljena je kao proslava rođendana. Još slavite rođendane?
- Rođendane volim provesti radno, tako da nemam vremena misliti o besmislu života. A koji put život ima smisla, ako sutra uspijem nekoga nasmijati, imat ću osjećaj da sam veliko dijete koje se još uvijek igra.
Znači, život ima smisla samo na pozornici.
- Čitav svijet je pozornica. Glavno je da sam u nekoj aktivnosti, pa makar samo šetao po gradu. Nije tajna da sam sklon depresiji, a to sam ovog puta obavio ljeti, pa sam sad miran. Dobio sam lijekove i malo sam poletio.
Mediji su pisali da ste pali u depresiju jer niste glumili?
- Ne, ne, ja sam uvijek imao posla. Nego dođe čovjeku situacija kad se zamisli nad životom, pa zalegne i razmišlja. Mene sad drži euforija, al' ne bih smio ni jako visoko letjeti.
Sutrašnja predstava je, znači, jedna vrsta terapije?
- Zamislio sam je kao pregled mog života. A proveo sam ga igrajući, s tim da su mi nekad nešto i platili za to. Bio sam na plaći u HNK u Zagrebu, imao sam tu sreću da sam dobio angažman u našoj središnjoj kazališnoj kući. Igrao sam sve naše pisce, a i puno stranih. U početku sam igrao ljubavnike, a kako je ljepota prolazila prešao sam u karakterne komedije. Onda su došle uloge Strikana i Divca…
A sutra igrate samog sebe…
- U mojim godinama glumac kreće unazad, prema svom rođenju. I zaustavit ću se oko petnaeste godine kad sam prvi put stupio na ove šibenske daske, tu sam počeo i tu ću završiti. Kazališna scena u Šibeniku te '45., nakon oslobođenja, bila je izuzetno jaka. Bio je stalni ansambl, orkestar, izvodile su se operete… Tu sam zavolio teatar, ali sam u Zagrebu prvo pokušao sa studiranjem građevine. Ali to nije išlo, bilo je puno tehničkog crtanja. Možda je to i bolje, da sam tada sagradio kakav most, danas bi već bio klimav, pa bi mogao i u zatvoru završiti. Tko to zna… A ovako, ako napravim neku grešku u tekstu ili ga zaboravim, publika se uvijek smije. I tako se zafrkavajući prođe kroz život.
Zafrkavali se ili ne, prije godinu i pol dana došla je i nagrada za životno djelo od HDDU-a…
- To mi je drago priznanje, jer dolazi od kolega. Nije mi život prošao uzalud, dobro sam se snašao u glumačkom poslu. Smatram se doktorom ljudske duše, nije lako nasmijati ljude koji su uvijek puni briga. Glumac je humano zvanje. Velika je stvar ako se možeš igrati i za to biti plaćen, iako ja zadnjih godina glumim uglavnom humanitarno. A i to je dobro, pripremam se na odlazak u Dom umirovljenika. Ali kako mi vrag ne da mira i tamo ću osnovati dramsku sekciju.
Taj isti HDDU zadnjih dana napuštaju glumci, politika je napravila štetu. Pratite li aktualna zbivanja?
- Nikako nije dobro to što se događa. To je naše udruženje, a dolazi do razjedinjenja. To vodi tome da se mi svi međusobno posvađamo i da se raspadnu teatri. Davno je Meštar govorio da neće politiku u svoju butigu, a na kraju je Boris Dvornik ipak otišao u Sabor. I mene su tada zvali, ali drago mi je da se nisam upisao u neku stranku, iako bih sad možda imao nešto veću penziju. I ne volim se družiti sa starim ljudima, jer samo pričaju o politici, zato sam uvijek s mladima.
Je li to bila teška odluka? Taj Dom umirovljenika…
- Pa nije, ja sam dosta realan. Tijelo mi slabi, hodam sa štapom, uskoro će mi možda trebati i hodalica. U Domu ću ipak imati riješenu medicinsku pomoć, hranu… Idem prema kraju, a onda me čeka jedan novi ansambl u kojemu igraju mnoge moje kolege. Vjerojatno su mi gore već dodijelili neku ulogu. Znate kako je Shakespeareov pisao: 'Ja ljubljah, ljubljah kao mlad. I bješe mi u slast. Al' čini mi se kratko sad, kad gubiš žar i strast. Al' krišom stiže starost sad, ja već gubim dah. I kao da nikad ne bijeh mlad, ja opet bivam prah.'
Bubnut ću: to je iz 'Hamleta'?
- Da. To je grobarov monolog, koji se odvija na kraju komada. Kad sam igrao tu ulogu u Zagrebu, provirio bih iza zavjese i vidio bih da prvih nekoliko redova već spava. A kako nisam baš želio da prespavaju moju scenu, onda bih izašao na pozornicu i bacio lopatu, da ih trgnem.
Sutra nastupate sami, uz potporu operne pjevačice Ive Mihelić. Je li ovaj veliki monitor na sceni služi za ispisivanje teksta?
- Ja slabo i vidim, pa mi trebaju jako velika slova. Stari tekstovi iz mojih mlađih glumačkih dana ostali su u meni, s njima nemam problema. Ali ove novije zaboravljam, nemam više novih čipova, nemam ih gdje pohraniti. To ti je tako, mogu ti sad izgovoriti cijeli moj govor s otvaranja Dubrovačkih ljetnih igara iz 1963. kad se 'Dundo Maroje' prvi put izveo.
Može.
- Ja, negromant od velicijeh Indija, nazivam dobar dan, mirnu noć i pritilo godište svitlijem, uzmnožnijem dubrovačkijem vlastelom, a pozdravljam ovi stari puk: ljudi, žene, stare, mlade, velike i male, puk s kime mir stanom stoja a rat izdaleka gleda, rat poguba ljucke naravi. Ja što jesu tri godine, ako se spomenujete, putujući po svijetu srjeća me dovede u ovi vaš čestiti grad, i od moje negromancije ukazah vam što umjeh.
Provjerit ću na internetu jeste li pogodili od riječi do riječi…
- Točno je, provjeri. Eto, to sam došao sutra prikazati mom rodnom gradu. I, molim te, napiši na kraju da Špiro živi kao i Hajduk…
Bez novaca ili vječno?
- Ha, ha…
