Za malo manje od misec dana završit će 2. desetljeće 21. stoljeća.
Za malo više od dva miseca, završit će i punih 110 godina, otkako postoji nogometni klub Hajduk iz Splita. 110 godina, ili punih 11 desetljeća. Od tih 11 desetljeća, samo u prvom svom desetljeću Hajduk nije igra 1. ligu države u kojoj se tada nalazija. Nije igra zato šta nikakve 1. lige nije ni bilo.
Od onda, pa do danas, dakle tijekom 10 desetljeća, Hajduk je uvik i isključivo igra 1. ligu, kad se god takva liga igrala.
Standard je to koji traje cilo jedno stoljeće.
Hajdukov standard.
U 20. Stoljeću, Hajduk je bija prvak 20- tih, 40-tih, 50-tih, 70-tih i 90-tih.
Nije bija prvak 30-tih, ali je zato odma požurija nadoknadit izgubljeno, pa je u sezoni 40/41 uzeja naslov prvaka banovine Hrvatske. Nije to prvenstvo zajebancija, po snazi i reputaciji klubova, prvenstvo jače od bilo koje sezone HNL-a. 3 jaka zagrebačka kluba, a to prvenstvo su igrali i klubovi iz Bosne i Vojvodine.
Nije Hajduk bija prvak ni 60-tih, ali je zato odma požurija nadoknadit izgubljeno, pa je već u sezoni 70/71 uzeja naslov, i tako najavija, pokazat će se kasnije, najslavnije desetljeće u svojoj povijesti.
Nije Hajduk bija prvak ni 80 – tih, ali je u tom periodu ima najbolji euro rejting ikad, sa dvi impresivne sezone u kupu UEFA, polufinalom i četvrtfinalom tog natjecanja. Naravno da ni euro uspjesi, nisu zadovoljili klub, pa se požurilo nadoknadit izgubljeno. Tako će Hajduk već 90/91 pobjedit aktualnog europskog prvaka, Crvenu Zvezdu i uzest zadnji kup Maršala, a onda i sezonu kasnije, uzest i 1. prvenstvo Hrvatske.
Standard je to koji traje cilo jedno stoljeće.
Hajdukov standard.
U 21. stoljeću, iako loš, bez para i stalno u nekoj krizi, Hajduk će u prvom desetljeću, tog novog stoljeća, uzest 3 naslova prvaka.
Jer je to standard koji je stvaran kroz cilo stoljeće.
Hajdukov standard.
U drugom desetljeću 21. stoljeća, Hajduk nije uzeja prvenstvo.
Kako sad stvari stoje,na lito će se navršit punih 16 godina kako Hajduk nije bija prvak. Nikad u 100 godina igranja nije bilo takve suše, al izgleda da ovaj put neće Hajduk neće požurit nadoknadit propušteno.
Očito ima važnijih stvari za obavit. Očito se stvaraju novi standardi. Očito je da nakon 100 godina postoje novi prioriteti.
Nije mi, iskreno rečeno, to baš po volji, ali trpin. A šta drugo?
U svemu tome, jedini podsjetnik, na Hajdukovu veličinu, uz listanje povijesnih knjiga, mi je praćenje međunarodnih karijera igrača i trenera poniklih u mom klubu.
I kad je Hajduk bija znatno uspješniji, sa zanimanjem san pratija kako ide Šuri u Udinama, Luki Peruzoviću u Anderlechtu, Juri u Zurichu. Pa posli braći Vujović i Baki u Francuskoj. Zanimalo me šta to Ivić radi u Portu, ili bilo di drugo, di je već bija. Kako onda, tako bez prestanka sve do današnjih dana.
I uvik me, bez iznimke, veselio kad bi im išlo.
Danas je to i izraženije, jer je to jedina prostala veza Hajduka sa ozbiljniim nogometom.
Izgleda da nekima i to smeta, jer je došlo vrime novih standarda i novih prioriteta.
Nisu mi baš jasni ti novi standardi i novi prioriteti, nisu mi baš ni po volji, pa ću ja Hajduk i Hajdukovce nastavit pratit onako, kako san to radija i zadnjih pola stoljeća.
Pa kom krivo, kom pravo.