Na stranu nostalgija, al stvarno smo bili veliki pedesetih, sedamdesetih i osamdesetih, jugoslavenski gigant i pravi evropski klub. Ivića, Meškovića, Holcera, Žungula, Juru Jerkovića .... ne možemo vratiti osim u uspomenama. To je jedan Hajduk i da se sutra ugasi ostat će zauvijek. Drugi Hajduk je onaj od devedesetih, HNL buntovnik katkad s razlogom, katkad bez. Svakako bez identiteta i rezultata, s krivcima i bez pravca, samo vrtnja i povraćanje od iste. Trideset je godina prošlo ni u čemu i treba reći - dosta više, vrijeme je za vratiti Hajduk u ono što ima smisla - samo profesionalni nogometni klub u modernom profesionalnom i globalnom nogometu, nikakav pokret otpora i regulator pizdarija u društvu. Dvi ili tri godine ne dajem nikakvim trenerima i sportskim direktorima nego svima nama da od ovog što smo sjebali u papar ponizno i požrtvovno pomognemo da stane na noge. Prvi korak je priznati da smo zasrali, riješit se taštine i bahatosti bez pokrića, ispričat se onima koji su nam stvorili klub davno i predali nam štafetu s kojom smo mislili lako ćemo. Uvatit se posla. odgovornost za svaku kunu, a za svaku ukradenu vješanje na prvu banderu.