📜 Lancun alert 📜
O utakmici nema smisla, sve ste rekli i najveći poraz je to što ovaj poraz više nikoga od nas što pratimo posebno i ne boli.
Hajduk postao veliki klub jer su se ljudi vezali uz klub iz relativno malog grada koji je ravnopravno parirao puno većima i bogatijima od sebe. Prkos moćnome, zaštita slabome i tako to. To je naprosto privlačno i nije slučajno da je masa ljudi diljem bivše države navijala za Hajduk iako nije imala nikakve poveznice s Dalmacijom.
Mi smo klub iz relativno malog grada na velikom globaliziranom tržištu. Nemamo bogatog gazdu, nemamo moćnog političkog mecenu, nemamo iza sebe milijunsku metropolu koja nam drži leđa i očito je da ništa od toga u skoroj budućnosti nećemo ni imati. Hajduk živi od navijača i da nema svega onoga što oni posredno i neposredno financijski generiraju bio bi sredina tablice, a i ovako nismo daleko. Mi smo iz sadašnje baze navijača iscijedili zadnju kunu koju smo mogli. Iskoristili smo apsolutno svu njihovu iracionalnu ljubav prema ovom klubu kroz tematske parkove, natpise na dresovima, masovna učlanjivanja baba, mačaka i pasa u klub, svih mogućih jednokratnih akcija, srca na stadionu, kupnje dionica, kupnje karata za utakmice koje se igraju bez publike i slično...
I tu leži najveći problem koji bi dugoročno mogao ovaj klub pretvoriti u ono što je danas u Engleskoj Nottingham. Mi nemamo nove generacije navijača koje su spremne to pratiti i redovito održavati. Ekipa koja se ne sjeća velikog Hajduka i zadnje titule danas već ima djecu. Kako će se djeca onih koji ne znaju kakav je osjećaj biti prvak ispred Dinama vezati uz ovaj klub? Kako im objasniti da trebaju navijati za Hajduka, a ne nekog Reala ili Barcu ako se ni sam ne sjećaš velikog Hajduka? Kako natjerati dijete da ode s tobom na utakmicu ako bude moralo gledati šuterski trening nekog novog Posavca ili mučenje protiv nekog novog zagrebačkog kvarta?
Ako ovaj klub kroz 10-15 godina nastavi sadašnjim trendom (jer eto nekima je rezultat trend 😁) svaka sljedeća generacija koja dođe bit će sve manje zainteresirana za klub u bilo kojem smislu, a istovremeno će se biologija pobrinuti da svake godine bude sve manje onih kojima ovaj klub uistinu nešto znači u životu. To je provalija bez kraja, zatvoreni kružni proces ili kako je popularno reći kružni tok najgore vrste, nešto poput demografske situacije u Hrvatskoj gdje se svake godine rađa sve manje djece pa će i ta djeca jednog dana rađati manje djece od generacije koja je njih rodila.
Ako nastavimo ovim trendom ostat ćemo na bazi ultrasa kojih će uvijek biti jedan stabilan broj na račun povijesti i tradicije Torcide, par tisuća "umjerenih" koji će kupovati pretplate na istoku i svaku drugu sezonu novi dres za sebe ili nećaka te jednom dijelu dijaspore kojima će Hajduk biti poveznica s domovinom i to je više manje to. A to nije dovoljno. Takav Hajduk s onim nekadašnjim velikim imat će samo ime, slično kao spomenuti Nottingham Forrest.
Kako se izvući iz toga? Kombinacijom vrhunske struke, par talentiranih generacija, neočekivanog priljeva novca, istovremenog posrtanja više glavnih konkurenata, nekakvom neobjašnjivom srećom koja bi nas trebala poljubiti 5 puta češće nego što je to po zakonu velikih brojeva normalno i slično. U prijevodu, teško i nikako.
Čuvajte zdravlje sljedećih dana/mjeseci/godina...Uvijek može gore.
Lancun gotov, noćna doza pesimizma ispucana. Eto što se dogodi kad se klubovi i birtije zatvaraju iza ponoći, a mogao sam sad negdje biti na 1,7 u krvi i sve bi mi bilo divno i krasno… Isprike na pilanju braćo supatnici. Over and out!
